Ma pusti...
i ćuti...
samo od sebe već će se reći
koliko smo bili,u isto vrijeme,blizu i daleko sreći.
 
Sjeti se...
i pomisli...
šta smo to imali a šta smo htjeli,
gdje bi sad bili da smo bili hrabri,da smo samo smjeli.
 
Tiho...
ne govori...
zlata vrijede riječi što se ćute
i ne mari za ove suze što mi bistrinu oka mute.
 
Zažmiri...
i zamisli...
gdje bi to sada nas dvoje bili
da smo se za ruke čvrsto držali,u istom pravcu da smo snove snili.
 
Ma pusti...
i ćuti...
suvišne su riječi...
nebitni su razlozi zašto smo se rastali.
Šta se tu više ima i reći,
nekad jedna sjena a sad stranci postali.