TAKO NEOBICNO OBICNA NOC...

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (18)   
U jeku priprema za novogodisnju noc ipak sam odlucila da nesto napisem.Danas mi je cijeli dan nekako uzurban,obican a ipak neobican jer se pripremam za vecerasnju obicnu a ipak neobicnu noc.Posto se na kraju godine uvijek dodjeljuju nekakve nagrade,evo ja sam odlucila da napravim moj mali,licni "oskar popularnosti."Ja sam relativno kratko na blogu,ali imam neke svoje favorite.Tako bih oskara za najbolje price na blogu dodijelila nasoj PRICALICI(aplauz molim...).Nagradu za najljepse pjesme podijelice STEPSKI i VLADICA.Nagradu za originalnost u pisanju dobija....dobija....dobija MANDRAK72.I specijalnu nagradu za poseban doprinos na blogu,za sve one divne recenice i komentare koje nam upucuje dobija nasa SANJARENJA56.Eto to su mojih 5 favorita za ovu godinu.Znam da,kao i poslije svakog Oskara,ce sigurno biti nezadovoljnih,ali vjerujte ove nagrade su dodijeljene bez mita i korupcije.Svima vama ostalim,posto ste stvarno svi bili divni,kao utjesnu nagradu poklanjam Kiss  :) :) Eto dragi moji svima vama koji volite i ne volite moje price,koji ih komentarisete i ne,ali eto koji sada citate ovo zelim od srca sve najbolje a ja sada ode nastaviti pripreme za ovu neobicno obicnu noc...ljubi vas vasa grlica...

ZIVOTNA SRECA=MUZEVA PREVARA

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (16)   

U svakoj bori na licu moje bake prepoznajem po jednu zivotnu patnju.Oko usana ima dosta bora i ja ipak cvrsto vjerujem da su to bore smijalice.Jer ma koliko je njen zivot bio tezak,ona je bila vesela i nasmijana.Rodjena je davne '36. kao drugo dijete u porodici.Imala je starijeg brata,a poslije nje se rodila jos jedna djevojcica.Bili su u to vrijeme imucna trgovacka porodica.Neka njena zivotna tragedija pocela je kad i mnogim drugim.Za vrijeme rata oca su joj odveli u Jasenovac gdje mu se izgubio svaki trag.Kada bi mi baba o njemu pricala uvijek je u oku imala nekakav sjaj...to je bila suza pomijesana sa ponosom.Po zavrsetku rata cijela porodica-stricevi,strine,njihova djeca,zivjeli su u staroj kucici koja je jedina odoljela ratnom vihoru.Od kuce u kojoj su ranije imali trgovinu,a koja je u toku rata pretvorena u partizansku bolnicu,ostale su samo rusevine.Tako je moja baba zivjela sa svojim bracom i sestrama,sto rodjenim,sto od strica i kako ona kaze "cekala svoj red za udaju."U to doba "ne dao Bog da se uda preko reda"-morale su se prvo udati sve starije sestre iz kuce.Tako,kada je napunila 16 godina,dosao je red i na nju.Udala se za momka iz istog sela,otisla u njihovu kucu i sa samo svojih 16 godina preuzela ulogu domacice.Trebalo je samo nahraniti sva gladna usta,raditi u polju,voditi racuna o stoci,donijeti vodu sa izvora...Sve to jednoj zeni ne bi bilo tesko da je dobivala bar mrvu ljubavi za uzvrat.Njen muz,moj deda kojeg nikada nisam upoznala sem u pricama,volio je zivot da udise punim plucima,volio je i koju casicu vise,nije bas volio porodicnu stegu.Uskoro je baka rodila sina,moga oca i tako je imala svoju ljubav kome da pruzi.Nakon samo par godina braka uhvatila je svog muza u prevari i to sa zenom svog rodjenog brata.I danas joj se divim na hrabrosti sto je tada,kao neuka seljancica spakovala svoje stvari i sa petogodisnjim sinom napustila muzevu kucu i otisla u grad.Nije htjela da se vrati u svoju straru,porodicnu kucu vec je odlucila da pocne zivot od pocetka,prakticno od nule.Bez novca i skole,ali sa postenjem u srcu koje je jos uvijek bilo ranjeno zbog muzeve prevare i sa silnom zeljom i voljom za zivotom,moja baka se nasla na jednoj zivotnoj prekretnici.Uzela je sudbinu u svoje ruke i pocela da se bori.Upisala je kurs za krojacice,uskoro se zaposlila u jednoj fabrici,dosla do "svog dinara" kako ona to voli da kaze.Zbog svoje komunikativnosti i veselosti uskoro je postala omiljena u drustvu.Sa muzem se nikada nije zvanicno razvela,a on je tih godina otisao u Australiju i vise nije dolazio.Cesto joj je slao pisma i molio je za oprost sto mu ona nikada nije dala.Molio ju je da mu oprosti i da ona i moj otac dodju da zive sa njim u Sidneju,ali ona je ostala neumoljiva.Taj muskarac ju je jednom dovoljno ranio da nije zeljela da ponovo prolazi kroz isto.Njegova pisma su vremenom postajala sve rijedja i jednom je naprosto prestao da se javlja.Iako je uspjela da se uklopi u gradski zivot i da pronadje neku svoju srecu,nekakva zla kob nije dala mira.Majka joj se razbolila i umrla,brat joj je poginuo u nesreci dok je radio u zeljezari u Sisku.Njena mladja sestra se udala i rodila kcerkicu Anku.Par dana nakon sto se porodila padala je jaka kisa,a krave su bile na pasnjaku i nije imao ko otici po njih.Nesrecna zena,iako jos neoporavljena od poroda,otisla je u polje da dovede krave kuci,pokisla do gole koze.Uskoro se razbolila i umrla.Moja baka zna reci da je curicu zeljela da uzme sebi,ali nakon nekoliko mjeseci mala Anka je otisla za svojom mamom.Tako je moja baba ostala sama,bez ikoga svoga da je zastiti-bez oca,majke,brata,sestre,muza...Imala je samo to jedno dijete koje je bilo i njena sreca i nada i njen smijeh.Borila se ona kroz zivot hrabro i sve te njene nesrece obiljezile su njen zivotni put.Ona nije poklekla vec je sa osmjehom nastavila da se bori.Kao samohrana majka uspjela je da dobije od drzave stan,da posalje sina na studije u Beograd,da proputuje cijelu bivsu Jugoslaviju.I danas volim da gledam njene stare slike-tada nezaobilazni Kumrovec i Kuca cvijeca,Dubrovnik,Split,Zagreb,Neum...Pa onda slike sa raznih svecanosti sa kojih mi se smije moja baka u prelijepim haljinama od satena i sa perlama oko vrata.Onda naidjem na jos jednu staru sliku.Na njoj je moja baba iz vremena dok je bila u braku sa dedom.Niko ne bi prepoznao da je ta zena u satenskoj haljini sa prethodne slike i ta seljancica sa pletenicama preko grudi,maramom na glavi i opancima na nogama,ustvari ista zena.Ona se borila i izborila za svoj zivotni put,uzela je svoj zivot u svoje ruke.Nije dozvolila da drugi to cine za nju ili da se prepusti sudbini pa "sta joj Bog da."Ja se molim Bogu da mi samo da hrabrost,snagu i mudrost koju je ona imala.Zivot je tako cudan.Nekada se nasa najveca nesreca,ili bar mislimo u tom trenutku da je to nasa najveca nesreca,pretvori u nasu zivotnu srecu.Kada ju je muz prevario mislila je sta dalje,sve je propalo,ali ona je pronasla snagu u svom srcu i krenula dalje ne osvrcuci se na proslost.Ko zna kakav bi zivot imala da je ostala u tom braku,na selu,vodeci brigu o tolikom domacinstvu.Moja baka danas kaze da vjerovatno ne bi bila ziva.Ona je danas,sa svoje 72. godine,vitalna starica koja mi ponekad pomaze i cuva moju djecu.Kaze da su njena najveca sreca njenih cetvero praunucadi koje je docekala i da danas zivi samo da bi njih gledala.Ja joj se uvijek smijem kada kaze da zeli samo da dozivi da zaigra na svadbi moje petododisnje kcerke.Ko zna?Mozda...Zivot je tako nepredvidiv...I tako kada se zagledam u oci moje bake kao da udjem u neki vremeplov,vidim neorane njive,polja maka,psenicu koja se njise na vjetru u doba njenog bezbriznog djetinjstva.Vidim gustu sumu i svoju baku u zagrljaju svoje majke kako sjede sklupcane na suhom liscu.Oko njih je jos majki i djece koje su se sakrile u sumi pred neprijateljskim puskama u ratnom vihoru.Vidim svoju baku u novim cipelama koje je obula prvi put kako nesigurno koraca po gradskom asfaltu vodeci za ruku petogodisnjeg djecaka,a u drugoj ruci nosi preteski kofer.Vidim svoju baku kako pjeva i putuje,vidim pijesak pod nogama na nekoj plazi u Kastelu.Vidim zutu,grobljansku zemlju koja pada po kovcezima njenih najmilijih.U tim ocima prepoznajem sebe i svoju sestru i svu ljubav koju nam je ona pruzila.Vidim ljubav,srecu,tugu,patnju...U ocima svoje bake vidim zivot...zivot sa svim svojim ljepotama i patnjama koje ga,u sustini i cine...

~ZIVOT JE MORE,PUCINA CRNA,OSEKA SRECE A TUGE PLIMA....~

~NIJE MI SRCE PLASLJIVA SRNA,JA SE NE BOJIM VELIKE VODE...~

JEDNA SASVIM OBICNA GODINA

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (9)   

JANUAR JE TESKO SKLOPIO PLAVE OCI,PROBUDI ME FEBRUAR U GLUVO DOBA NOCI,TI SI RODJENA U NEKOM DAVNOM MARTU,NE ZNAM GDJE JE APRIL-MOZDA KRIJE SE U TVOME KVARTU.SAMO U MAJU UVIJEK OSJETIM STRAH,KAD JUNSKE KISE KVASE NA TVOM LICU MOJ DAH.ZARONIMO U JULI ZAJEDNO DUBOKO,UPEKO JE GLUPI AVGUST DOSADNO ZESTOKO.SEPTEMBAR MOZE DA NAS HLADI I RASHLADI,U OKTOBRU UMIREM OD LJUBAVI I GLADI,POJESCU TE CIJELU KO JABUKU U NOVEMBRU,GRIJACU TE MJESTO SUNCA U HLADNOM DECEMBRU.PROSLA JE JOS JEDNA GODINA,PROCI CE I OVA NAREDNA...

Ovu pjesmu vec odavno znam ali sam zaboravila ko je pjeva,pa je tako obicno pjevusim krajem godine.Kraj godine...zar vec?U decembru obicno svodimo racune sta smo uradili u protekloj godini.Oduzimamo i zbrajamo pobjede i poraze i sretni su oni koji na kraju te racunice zavrse na pozitivnoj nuli.Ovo je vrijeme nagrada-najbolji,najgori,najljepsi,najuspjesniji...Ovo je vrijeme svodjenja racuna,vrijeme nadanja,planiranja,vrijeme kada sami sebi obecavamo-od sledece godine cu ovako ili onako...Eto i ja sjedim i pokusavam da napravim nekakav svoj proracun:sta je bilo-sta nije,sta sam mogla-sta nisam,ispunjene i neispunjene zelje.Bojim se i poceti nabrajati sta sve nisam.Nisam dobila povisicu,nisam kupila novi auto,nasam cak ni na ljetovanje otisla...Nisam dobila ni na bingu ni na lotu,pa cak ni premiju na gradskoj tomboli u lovackom domu.Nisam bila na Eurosongu u Beogradu,nisam bila ni na Exit-u,a nisam ni posjetila Gucu.Sta sve jos nisam...Nisam isla u Peking na Olimpijadu,nisam se prijavila za Survivor,kao ni za "Zvezde granda" ili "Operaciju trijumf."Uh...nisam,nisam...Nisam se bas puno potresla zbog nekontrolisanog rasta cijene nafte,ali nije mi ni bilo svejedno.Nisam se ni radovala a ni tugovala kada su Medvedev i Obama izabrani za ruskog i americkog predsednika.Kao Srpkinja nisam bas bila srecna kada je Kosovo proglasilo nezavisnost,a nisam se pretjerano ni potresla a ni obradovala kada su uhapsili Karadzica.Sta se sve jos u ovoj godini desilo,a da ja nisam?Nisam bila sretna zbog nereda u Grckoj,kao ni zbog kontaminiranog mlijeka u Kini.Nisam bila protiv braka koji su sklopili Sarkozy i Carla Bruni,jer ja uvijek glasam za ljubav.Nisam se nadala velikim promjenama poslije oktobarskih lokalnih izbora u BiH,a sada vidim da je sreca sto nisam puno ocekivala.Nije me potresao raskid Seke Aleksic i Zorana,kao sto me nije fascinirala svadba Karleusa-Tosic.Sta jos nisam u 2008. godini?Da,nisam mogla sakriti ponos kada je Djokovic pobijedio na Masters Cupu u Sangaju.Nisam bila niti u Austriji niti u Svajcarskoj na evropskom prvenstvu u fudbalu,nisam isla na Madonin koncert u Budvu,kao sto nisam gledala Polic na uscu i Queen u beogradskoj areni.Nisam pogledala ni jednu epizodu "Selo gori a baba se ceslja" kao sto nisam pratila ni "Vratice se rode."Nisam isla u Johanesburg da pratim izbor za mis svijeta,gdje je zvaniocno najljepsom proglasena neka Ruskinja.Sta se sve desilo u 2008. a da ja nisam?Ipak sve ovo sto nisam nije me ucinilo nesrecnom...naprotiv...Samo onih par stvari koje ~jesam~ ucinilo me neizmjerno sretnom i ucinilo je da po dobru pamtim 2008. godinu.Eto u ovoj godini na izmaku JESAM,uspjela sam da se zaduzim i to na duzi vremenski period,ali rijesila sam jedno od vaznijih zivotnih pitanja.Muz i ja smo digli kredit i kupili stan.U 2008. godini JESU mi djeca bila zdrava i nasmijana...U 2008. godini JESAM dala sve od sebe da moja porodica bude srecna,sto stvarno i jeste bila.Eto tih par stavki potisnulo je sve ono sto nisam uspjela da realizujem u toku ove godine.Uostalom svoje premije na bingu ja sam vec dobila-moj muz,moja kcerka i moj sin...To je moj najveci dobitak...Sta pozeljeti za 2009. godinu...Pa eto...ne moram puno razmisljati...ljubavi i zdravlja...za ostalo cemo se vec nekako snaci...Dragi moji zelim vam sve najbolje i drago bi mi bilo ako je vas spisak sto JESTE u ovoj godini bar slican mome,ili cak i duzi...Mozda su neki od vas ispunili ono sto ja nisam u ovoj godini,ali ja sam i ovako zadovoljna...Pozdrav...

 

SUDBINA...ILI ZDRAV RAZUM

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (9)   
Njegove oci bile su plave,kad bi ga pogledala u oci kao da bi uronila u nebeski svod.Taj samouvjereni pogled tesko je zaboraviti.Izasla je iz kuce obavijena sladunjavim mirisom svog parfema,laganim ali sigurnim korakom u visokim potreticama.U susret joj je isao muskarac,visok,njegovo mrsavo tijelo ipak je odavalo utisak da je nekada bilo misicavo.Podigla je pogled i susrela se sa plavetnilom mora,pogledom koji se ne moze izbrisati tako lako iz sjecanja.Osjecala je taj pogled na sebi,osjecala je i zbunjenost u tom pogledu,a vidjela je i da je on lagano zastao,kao da razmislja sta da radi-da li da joj se javi ili da prodje.Sudbina ili mozda zdrav razum,ucinili su svoje...prosli su jedno pored drugog.On je u svojim nozdrvama jos osjecao njen miris,u glavi mu je odzvanjao odjek njenih potpetica.A ona,ona je nastavila da koraca i u mislima se vratila u jedno davno ljeto kada je te oci srela prvi put.Sjedila je u kaficu sa drugaricom kada ju je prostrijelio taj samouvjereni pogled.Ona je okrenula glavu jer je nisu privlacili takvi muskarci.Bio je stvarno zgodan,imao je ono nesto u sebi...ali jednostavno nije bila zainteresovana.Znala je da je on tatin sin,da zivi u Njemackoj ali da povremeno dolazi u rodni grad,da vozi najmoderniji auto,da se zene prosto lijepe za njega.Imala je osjecaj da nisu jedno za drugo.I danas dok je koracala svojom ulicom u kojoj ga je srela nakon toliko vremena,bila je potpuno sigurna da nisu bili jedno za drugo.Misli su joj se opet vratile u zadimljenu diskoteku i vece kada su se upoznali.Desilo se kao i u obicnoj prici-njih dvije drugarice,njih dvojica drugova...oni su im prisli,ona se trudila da mu odoli,ali bilo je tesko ne pokleknuti pred njegovim sarmom.Sutradan su se opet nasli,odvezli su se do susjednog grada,vozio je 140 a sa CD-a se culo "ovo je vrijeme paklenih vozaca..."Sjedili su na splavu,miris rijeke se sirio a on je pricao i pricao...bio je cudan,sav u nekom svom svijetu,ali tim vise ju je privlacio,njegov sarm kao da ju je opcinio.I danas dok su je njene srebrne potpetice vodile sto dalje od njega u glavi su joj se vrtjeli stihovi pjesme od Harija koju su slusali na tom splavu:ZJENICO OKA MOGA ZIVOT JE BABAROGA,PLASI ME PLASI KO DA ZNA.ZJENICO OKA MOGA JA NEMAM NIKOG SVOGA DA NOCAS UTJEHU MI DA...Ponovo se u mislima vratila na vece njegovog odlaska.Bili su zajedno i on je te noci putovao nazad u Berlin,na nekoliko dana i odmah se vraca.Uveo ju je na prvi sprat svoje kuce gdje je bila kao mala galerija.Pokazivao joj je redom slike koje je naslikao njegov otac.Peli su se lagano uz stepenice dok se nisu nasli u potkrovlju,njegovom malom raju.Stajali su jedno pored drugog kraj prozora i gledali kako se svijetli grad.Dodao joj je casu sa picem,gledao je tim ocima koje se ne zaboravljaju.Rekao je:"Kad bi samo ti mogla samnom,sve bi bilo lakse.Ti ne znas gdje idem."Osjecala je da je tuzan,ali nije mogla dokuciti zasto.On je bio suvise ponosan da bi joj bilo sta rekao,da bi joj otvorio svoju dusu.Noc je lagano odmicala...Ona je sjedila na fotelji sklupcanih nogu i sa cigaretom u ruci.Gledala ga je kako spava pokriven tankom plahtom,kontura njegovog tijela se nazirala.Gledala ga je i pitala se sta se krije iza tih misica,iza te maske hladnog i snaznog muskarca.Da li mozda djecak o kome roditelji nisu suvise brinuli zauzeti svojim obavezama,da li njezni muskarac zeljan ljubavi...Nikada to nije saznala,mada je bila na dobrom tragu.Pogledala je na sat,3 ujutru.Prisla je i poljubila ga,on se probudio,otisao u kupatilo da se istusira.Ona je slusala taj mlaz vode koji joj je komesao misli.Nije joj ni samoj bilo u potpunosti jasno sta ona radi tu,ali njegove oci kao da su je vezale.Sjeli su u auto i on ju je odvezao kuci.Uvijek je ponavljao isto,kako bi volio da moze ostati.Bio je tako njezan.Nakon dva dana javio joj se iz Berlina,rekao je da samo zavrsi neki poslic i stize,tu je za par dana.Da,rekao joj je i da mu nedostaje...Od tada su prosle godine.Nisu se vidjeli sve do tog dana kada je slucajno izasla da kupi nesto u gradu.Prosli su jedno pored drugog kao stranci,ali pogledi su rekli ono sto oni nikada nisu.Koracala je dalje i jedna suza skliznu joj niz obraz.Suza...kraljica svih voda...Ista ona suza koja joj je klizila niz lice kada je prije 7 godina saznala da su ga uhapsili na granici dok je pokusavao da prenese drogu.Bili su joj tad jasni svi njegovi poslovi,skupa auta,razmetanje sa novcem,ali i njegov strah.Strah koji je osjetila u tom plavom oku one noci kada su se rastali.Obrisala je lice da ne bi razmazala sminku i tom suzom kao da je zaklopila knjigu,zatvorila to poglavlje svog zivota,u isto vrijeme i sretna i tuzna.Tuzna sto je suvise suza bilo,a sretna sto je on ipak ziv,zdrav i slobodan.Prsti sudbine ucinili su svoje...zivot ide dalje...nastavila je koracati...

NE DOZVOLI DA IZGUBIS SEBE

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (19)   

Jedni su pricali da sam se udala mlada,drugi da sam tacno na vrijeme,jedino niko nije govorio da sam "stara cura."Meni ni jedna opcija ne bi smetala jer mislim da svaka zena,udala se mlada ili stara,ili se nikad i ne udala,bira sama svoj neki zivotni put u potrazi za sopstvenom srecom.Tesko je samo kada nas ta potraga za srecom toliko obuzme,pa se u tom trazenju izgubimo,zaboravimo na neke ljude koji su nam znacili ili nekada pomogli u zivotu.Nadovezacu se ponovo na prvu recenicu i reci da ja smatram da sam se udala bas u pravo vrijeme,jer da nije tako danas ne bi bila tu gdje jesam-zadovoljna sobom i svojim zivotom,okruzena svojom porodicom.Naravno da u svakoj zivotnoj prici postoje usponi i padovi,sretni i tuzni momenti,dani kada bi se samo smijali i dani kada bi najradije pobjegli negdje,zatvorili se u neki kutak da nas niko ne pronadje.Sve se to prevazidje ako je covjek svjestan sebe,ako tacno zna gdje je njegovo mjesto pod suncem,koji su mu ciljevi...Sve se u zivotu moze nadoknaditi,za sve postoji kompromis,ali nikada,bas nikada ne mozes nadoknaditi izgubljeno vrijeme i kada izgubis samog sebe.Najgora je cinjenica u zivotu kada spoznas da su godine prosle samo da bi vrijeme teklo,da si zivio bez nekog posebnog cilja i smisla i da si u svim tim lutanjima izgubio sebe.Ja se trudim da u toj borbi sa vremenom i zivotrom ne izgubim svoje sopstveno ~ja~,da me okolnosti i ljudi ne promjene,da me ni najveca tuga potpuno ne razocara i da me ni velika radost ne digne u oblake.Kada nam najbolje ide u zivotu treba biti oprezan,paziti da nas ne ponesu previse ti osjecaji,ne zaboraviti na prijatelje,jer nikad se ne zna...sutra ce nam mozda osvanuti najgori i najtuzniji dan u zivotu,a to je tesko prebroditi sam.Svoj zivot trebamo sami da oblikujemo,da ga vajamo kao neki glineni cup,po svom,sopstvenom kalupu.Svaki covjek je tvorac svoje srece...a i svoje nesrece.Ja se trudim da svoje vrijeme provedem kvalitetno,ucim na svojim i na tudjim greskama,radim na svojoj toleranciji,prihvatam savjete koje smatram da su mi korisni i zahvalna sam Bogu sto mi je napunio narucje najvecim bogatstvom-mojom djecom,jer da nema njih ne znam koliko bi sve imalo smisla.Uprkos svakodnevnim obavezama,cinjenici da sam supruga i majka,svaki dan trudim se da odvojim malo vremena za sebe,trenutaka kada sam samo svoja...Zao mi je sto su se neka moja prijateljstva zavrsila na samo ponekoj SMS poruci u toku godine.Ustvari,prijateljstvo je pogresan izraz,jer onda se ne bi tako zavrsilo.Imala sam drugaricu,druzile smo se svakodnevno,jele i spavale jedna kod druge,zajedno prozivljavale tuge i radosti,ljubavi i razocarenja.Nazalost,to se sve izgubilo jer je ona,cini mi se,u zivotnom lavirintu izgubila sebe i sada vise ne moze da nadje pravi put,izlaz koji vodi do nje same.Ona je bila djevojka sa sela,kao takvu sam je i prihvatila.I sada se nasmijem kada se sjetim naseg prvog odlaska u disko,kada je ona docekala mene i moju sestru na vratima u kariranoj kosulji koju je upasala u neke stare farmerke i sve to ukrasila sa kaisom sa nitnama,pa nas onda pitala kako izgleda.Nije bila pretjerana ljepotica,nije bas ni imala ukusa za lijepo oblacenje,sve u svemu bila je prosjecna,ali imala je snove.Uvijek je zeljela od zivota nesto vise,bolje...I danas prepricavamo kako se zalila na gril ispred skole kako prave lose sendvice i tako kaze ona "stave samo malo salame u onu gojzericu."Ovo nije stamparska greska,misli se naravno na kajzericu ali ona je to tako zvala.Naravno ti njeni ispadi se danas pred njom ne smiju spomenuti,jer ona je ipak sada gospodja B.U nasem gradu je isla u skolu,stanovala je kod tetke,tatine sestre,tako da je stalno bila pod nadzorom.Ona je sanjala o odlasku u veliki grad,bjezanju od roditeljske stege,novcu kojeg nikad nije pretjerano imala,ljubavi koju je gledala na filmovima.Otisla je da studira u veliki grad,upoznala je momka ciji je tata popularno receno "privatnik."Kasnije se za njega i udala,napravili su kucu u "velikom" gradu,zavrsila je fakultet i zaposlila se,dobila novac,pobjegla od teskog zivota na selu.Rijetko dolazi u nas grad,jos rijedje se javlja starim prijateljima.I kada dodje obicno se poslije pravda da nije imala vremena da se javi,da je bila samo u prolazu,dosla je da vidi roditelje.Dobila je ona sve o cemu je mastala kao djevojka,ali izgubila je ono najvaznije-sebe.Mislim da rijetko dodje u stari kraj i da ne zeli da se sretne sa starim prijateljima bas zato sto se boji da bi tu mogla da se pronadje,da se sretne sa samom sobom,neukom i lose obucenom djevojkom,ali djevojkom koja je imala osjecaje,imala prijatelje,imala osmjeh na licu.Ona je tu djevojku zaledila na dnu svog srca i zrtvovala zarad novca i lagodnog zivota.Ona se jednostavno boji da bi ta djevojka ponovo mogla ozivjeti u njoj.Mozda i ozivi,na momenat,kada se jednom godisnje sjeti da cestita rodjendan starim prijateljima.Zato,dragi moji,naravno da treba teziti boljem zivotu,ali nikada ne treba zaboraviti one prave vrijednosti,ko smo i odakle poticemo.Kada smo vec ubaceni u burnu rijeku zivota treba plivati snazno,boriti se sa talasima,neki ce nas i potopiti,ali opet cemo isplivati,osjeticemo zrake sunca za svom licu,samo ne treba dozvoliti nekom viru da nam uzme najvrijednije sto imamo-sebe.Cuvajmo ono sto nosimo u sebi,volimo sebe,pa naravno onda i druge...

CAROBNA FORMULA

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (29)   

Koja je formula za iskrenu ljubav,uspjesan posao,dobar brak,srecan zivot...Jos kada bi i to saznala...Eto Deda Mraze,ove godine ispod jelke mi ostavi samo ceduljicu sa tom formulom(...samo...malo li je...).I kada bi covjek imao tu formulu da li bi bio zadovoljan?Da li bi trazio vise?Postoji li osoba na svijetu koja je u potpunosti zadovoljna svojim zivotom?U Deda Mraza vec odavno ne vjerujem tako da sam na vrijeme shvatila da do ove formule moram doci sama.I nekako taman kad rijesim jedan dio zadatka,sa druge strane mi se pokvari racunica,pa nikako da dodjem do kraja...Pocnem racunati ispocetka.Sve mi se cini,kako vrijeme prolazi,da su samo rijetki koji dodju do konacnog rezultata-potpune zivotne srece.Svako srecu drugacije dozivljava,ali mislim da nema potpune srece.Uvijek,i u najsrecnijim momentima,postoji u nama nesto sto nas tisti.Kao neko prokletstvo.Danas smo srecni,a vec sutra ko zna sta nas ceka...Da li covjek treba uopste da se opterecuje sa takvim stvarima?Treba li se prepustiti trenutku,zivjeti za ovaj momenat ili biti oprezan i u svakom momentu misliti sta nam donosi sutra.Mislim da treba naci neku sredinu...U najtezim situacijama treba pronaci neku unutrasnju snagu,treba se boriti.Svi cemo se mi u zivotu susresti sa bolescu,tugom,smrti,doci ce nenajavljeno,bicemo nespremni...ali treba biti jak,naci neku svijetlu tacku i ici ka njoj,sve dok nas ta svjetlost ne obasja.Moja svjetlost su moja djeca,njihove oci osvjetljavaju moj zivotni put i u najvecem mraku.Nasuprot tim teskim momentima stoje trenuci najvece srece.Njih treba sto bolje iskoristiti,jer ne znas koliko ce trajati.Cini mi se da i najveca sreca nije toliko snazna kao i najmanja nesreca.Dok smo srecni ne razmisljamo mnogo o tome,a kad smo tuzni ta nas osjecanja preplave,guse...Tesko je naci ravnotezu.Evo nekakvog mog recepta:dve kasike srece izmijesas sa malo smijeha,tome dodas par djecijih rucica koje vas grle,jedno rame na koje cete nasloniti glavu i da ne bude sve idealno,cisto radi ravnoteze,dodate jos pola kasicice tuge.Znam da ovo nije recept za srecan zivot,ali sigurno djeluje na jedan dan,na jedan momenat,momenat srece.A kada imate te djecije ruke oko vrata,to rame na koje cete se nasloniti ,onda neka vas i sibaju oluje,nece vam moci nista.Samo se cvrsto stisnite jedno uz drugo,branite tu svoju malu tvrdjavu gdje ste koliko-toliko sigurni.Zasigurno ce biti momenata kada ce neki jak vjetar i da vas dotakne,da vam mozda i srusi neki dio te tvrdjave ali vi onda jos jace stegnite ruke jedni drugima,svojom ljubavlju odbranite se od tuge i zla.Molim vas,stvorite poseban,zastitni zid od ljudske zlobe,ljubomore i pakosti.Ona moze tu vasu tvrdjavu da srusi prije nego bilo kakva oluja ili zemljotres.Na kraju,kada bolje razmislim,eto dosla sam do carobne formule:LJUBAV I PORODICA.Kada to imate i najtezi trenuci nece biti toliko teski,a momente najvece srece imacete s kim da dijelite.

~HEJ,MNOGE VATRE SAM LOZIO I MNOGE VODE ZAMUTIO NOSEN SRECOM I ZLOM.I DA ZNAS TRI SAM BANKE POTROSIO A DA NISAM NI SLUTIO DA SVE TO TEK PROHUJI SA VIHOROM,JEDNOM ZAUVEK...HEJ,SAD ZNAM GDE SAM GRESIO I GDE SAM NAZALOST BIO GAD,A GDE NAZALOST NE.I DA ZNAS SVE SAM REBUSE RESIO ALI IPAK SE PONEKAD JOS ZALETIM NA VETRENJACE.I VIDIS VEC SAM TU NA POLA PUTA,SVE JE DIM.I FOTOGRAFIJE OD VREMENA IZBLEDELE.I VIDIS VEC SAM TU NA POLA PUTA,SAD MI TREBAS TI,BUDI VODIC MOJ KROZ MUTNE PREDELE...~

BALASEVIC ~Na pola puta~

Design by JuliettaRose Studio. Powered by Lifetype