PUTOVANJE

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (27)   

Usla je u voz...prolazi po vagonima-nigdje nikog..."Pomalo jezivo"-pomisli.Sjeda u kupe,skroz do prozora,ne bi li tokom puta posmatrala krajolik.Osjeca neku laganu nervozu,ni sama ne znajuci njen razlog.Osjeti da je voz lagano krenuo,gleda kroz prozor i spazi masinovodju kako joj mase sa perona.

"Boze,ko li to vozi ovaj voz,gdje ja to putujem,pa ni kartu nisam kupila..."

Ustala bi ali ne moze,kao da je prikovana za sjediste.Stanica se udaljavala i ona kao da osjeti neko olaksanje,osjeti kao da tu pripada...upravo tom vozu...tom krajoliku...tom putovanju...Kroz prozor je posmatrala kako prolaze slike...

U daljini ugleda zenu,blagog pogleda sa bebom u narucju.Gledajuci oci te zene preplavi je osjecaj spokojstva,ljubavi,sigurnosti...onaj osjecaj koji samo majka moze da pruzi...

Tockovi lokomotive se dalje okrecu i voz stize na sledecu stanicu...

Na njoj stoji djevojcica,sa kikicama i teskom torbom na ledjima.Prvi joj je dan skole,ulazi u nepoznati svijet...Sta li je tamo ceka?

Putovanje se nastavlja...sledeca stanica...

U voz ulazi djevojcurak,razdragan,veseo...Na dlanu ima svijet-ili bar misli da ga ima,U srcu ima ljubavi dovoljno za cijeli taj svijet sto nosi na dlanu.U ocima joj se vidi nada,zelja,radoznalost...Zena u vozu htjede da je zovne,da joj se pridruzi,da porazgovaraju,da je upozori da nije bas sve tako ruzicasto,ali voz stade i djevojcurak istrca zurnim korakom i nestade.Zurilo joj se...u nov zivot...da vidi sta je sve to ceka...

Zena se opet okrete prozoru i osmjehnu se..

Na ovoj stanici svi su bili nesto dotjerani,djevojke i mladici u svecanim haljinama i odijelima.U tom mnostvu ona opet spazi plavokosu djevojku,srecnu,sa diplomom u ruci.Pa oni slave maturu-shvati zena u vozu...

Slike se ponovo mijenjaju...

Nekakav mrak ispuni kupe.Ona zazmiri.Munja sijevnu...Oluja...Otvori oci i ugleda cudnovatu sliku...

Na ovoj stanici bila je oluja i sunce u isti mah,sreca i tuga pomijesani,ljubav i mrznja isprepleteni...

Ugleda muskarca i zenu kako plesu...plesu uz zvuk gromova,ali kao da svira najljepsa melodija.Uprkos vjetru koji ih siba oni i dalje plesu.Plesni koraci ih vode ka suncanoj strani.U pocetku su plesali polako,tek lagano dodirujuci prste jedno drugom.Odjednom,on je privuce na grudi,snazno,strasno,ona mu se prepusti,dozvoli da je on vodi,ne zeleci da je nikada ispusti iz narucja kretala se prateci njegove korake.U tom strasnom plesu tijela su im se spojila,izgledali su kao jedno,sunce ih je obasjalo,ali odjednom opet oluja...On kao da je samo to htio,kao da je zelio da otplese samo taj jedan ples,taj ples strasti,da dosegne vrhunac i da je gurne od sebe...

Ona pade na koljena jos nesvjesna da je plesu dosao kraj,krenu puzeci ka njemu...

On joj okrenu ledja,ostavi je,napusti...kao da nista nije ni bilo...

Odjednom se pojavi masa nekih nepoznatih ljudi,okupise se oko nje,svi joj htjedose pomoci...A ona,ona je i dalje klecala i trazila njega u tom beskraju ljudskih srca koja su je okruzivala,u tom mnostvu ruku koje su bile ka njoj ispruzene.Klecala je,jer nije htjela da se podigne na noge...nikad vise...jer on ju je takvu ostavio,na koljenima...to je sve sto joj je ostalo od njega...

Zeni u vozu oci zasuzise,ali srecom voz je nastavio svoj put...

Na sledecoj stanici,gle cuda,opet muskarac sa prethodne.Samo sada nema plesa,nema vatre u pogledu...Pored njega neka zena,prste im krase iste burme...i...djeca...sa njegovim pogledom.

Zena u vozu je gledala u tu djecu i ona suza iz oka joj se spusti niz obraz...

Na sledecoj stanici opet se pojavi djevojka koja je plesala...Ili to mozda nije ona?Ima isti pogled-samo sigurniji...ima isti korak-lagan,samo samouvjereniji.Sva je nekako drugacija a opet ista.Srce joj kuca isto.U ludom,opasnom plesu haljina joj je bila dugacka,a sada je kratka i otkriva prelijepe,zavodljive listove njenih dugih nogu.Na koljenima nema rana od klecanja,od puzanja za muskarcem sa kojim je nekada tako ludo,tako strasno plesala.Ostala je rana na srcu,jer srce je ostalo isto.Ustvari,ona kao da i nema srce...kao da joj je ostalo na onoj stanici gdje je sa njim u zanosu plesala...

Zenu u vozu kao da nesto poce da gusi,pokusa da otvori prozor,ali ne uspijeva...Poce da trci kroz voz,zeli da ga zaustavi,ali ne moze,ne zna ni ko ga vozi,ni gdje ide,ali ona je u njemu...Putuje i ceka gdje ce je to odvesti.Stojala je u hodniku vagona i vidjela da se priblizava nova stanica...

Opet djevojka,ona ista a opet neka druga...Na njoj bijela haljina,muskarac pored nje drzi je za ruku...Ljudi i zene sa ruzmarinima na grudima...Djevojka se smije,pjeva,oci su joj vesele,kao da je pronasla dio svog srce i vratila ga na mjesto.

Pozivaju se mladenci na ples...

U krajicku njenog oka prepozna se sjeta...

Ples...

Isto kao nekad sa njim...

Ne,ne zeli vise nikad u zivotu da plese,ne zeli nista sto bi je moglo podsjetiti na njega...

Ali ocekivanja...

Ocekivanja prisutnih...ocekivanja okoline...Ona je sad supruga i mora da zaplese...sa svojim muzem...On ne smije da zna,on ne smije da pretpostavi,on nikad ne smije da sazna da se ona tako boji plesa...

Zena u vozu je drhtala,plasila se sta ce to da ugleda na sledecoj stanici...

Radost...supruznici i njihova djeca...Ona ista zena,srecna,postala je majka i konacno sastavila svoje srce.Sada je cijelo i kuca snazno,hrabro,spremno da se suoci sa svim olujama koje bi pokusale da sruse tvrdjavu sagradjenu od njihove ljubavi.Spremna na sve,osim da ponovo zaplese...sa onom istom lakocom,bezbriznoscu i strasti.Zena na stanici podize pogled i susrete se sa pogledom zene u vozu...

Zacu se vrisak...

Zena u vozu prepozna sebe,nadje se oci u oci sa sama sobom,sa svojom istinom...

Voz naglo stade,ona posrnu i pade na koljena...

U tom momentu opet posta ona stara,klecala je kao i nekoc...pred njim...Bila nemocna...Samo,ovaj put uspjede da ustane...

Istrca iz voza...

Trcala je iz sve snage...

Bjezala...od cega,ni sama ne znajuci...

Pokusavala je da pronadje sve te stanice koje je putujuci vidjela,pokusavala je da pronadje sve te ljude...Nikog nije bilo...Ostali su samo osjecaji...I oni su je preplavili...

Miris uspomena se sirio,ulazio u svaku poru njenog bica...

A ona je trcala,bjezala je od te zene sto je klecala u vozu,bjezala je od one zene sto je tako strasno plesala,bjezala je od one djevojcice sa kikicama,bjezala je od same sebe...uzalud...nije mogla da pobjegne...

Smorena od trcanja pade...opet na koljena...i zajeca...

Osjeti korake kako joj prilaze.Podize glavu i ugleda svog muza kako joj prilazi i pruza ruku,ona je prihvati i ustade.Htjede da nesto zausti,da ga pita kako ju je pronasao ovdje,ali ucuta...shvati...On je pronadje ma gdje bila,on je osjeti...on je uvijek tu za nju...On je podigne kada je na koljenima...

SPOZNAJTE SVOJU SRECU

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (20)   

Ovaj svoj post zapocecu stihovima pjesme od Dine Merlina:

"Ja vjerujem u Boga i bozje odredjenje

i vjerujem da nista nije prividjenje..."

Za sebe ne mogu reci da sam vijernik koji redovno ide u crkvu,koji posti sve postove,ali sa sigurnoscu mogu reci da vjerujem...svoju vjeru nosim u sebi...vjeru u Boga,vjeru u ljude,vjeru u zivot,u ljubav,vjeru u srecu...Tako mi nekad dodje dan da se jednostavno prepustim...sudbini ili cemu vec.

Jednostavno ustanem ujutru i ocekujem sta ce se desiti,ne zeleci da uticem ni na sta,ni na tugu ni na srecu.

Bice onako kako biti mora...

Tada pomislim da postoji neko,tamo gore,ko nas posmatra,neko ko ce da poslozi sve kockice.Zamisljam Ga kao velikog kuhara,a njegovi specijaliteti su ljudski zivoti.Tako on ima recept za svaki zivot ponaosob.I sve je dozirano,precizno gramirano:

-2 kasicice pelina

-100 grama meda

-malo zuci

-malo opojne arome vanilije

-litra suza

-kasicica srece...

I tako sve redom,pa ukrug...Svaki sastojek On dodaje u tacno odredjeno vrijeme,ni prije ni kasnije,ni manje ni vise...Jer u suprotnom to bi vec bio neki drugi recept,to bi vec bio neciji tudji zivot.I tako,ima dana kada prosto cekam kada ce On u moj zivot dodati neke slatke djakonije,neku kasicicu srece...

Sutradan se opet probudim sa nekom drugom mislju,vodeci se onom:

"Svako je kovac sopstvene srece."

Tada u mojim venama proradi vrela krv,spremna na sve izazove...tada sam spremna da sama sebe ucinim srecnom.Nekad mi tako malo treba da bi bila srecna...

"IZVOR NASE SRECE JE U SUBJEKTIVNIM OSOBINAMA:PLEMENITOM KARAKTERU,PODUZETNOM DUHU,SRETNOM TEMPERAMENTU,VEDROM UMU I ZDRAVOM TIJELU."

Schopenhauer

Tesko je definisati srecu.Sami psiholozi ne mogu da se usaglase sta je ona zapravo,ali sve definicije ukljucuju sigurnost,slobodu,unutrasnji mir,drustveni polozaj i brojne druge faktore.Ja mislim da je sreca individualna stvar.Ono sto mene cini srecnom ne mora da znaci da bi i drugog covjeka usrecilo.Za nekog sreca predstavlja izlazak,druzenje sa prijateljima,za nekog je to citanje,voznja bicikla,setnja,partija saha.Nekom je potreban samo zagrljaj,dodir,poljubac...

Nazalost,u danasnje vrijeme sreca je pocela da se kupuje,da se poistovjecuje sa materijalnim bogatstvom,sa novcem,slavom.

Vjerujem da nas novac moze na momente uciniti srecnim,ali ipak mislim da nije kljuc srece u novcu.Cini mi se da je to samo privid srece,ali da su takvi ljudi u dubini duse nezadovoljni,depresivni.

Da bi covjek uopste mogao da bude srecan potreban je unutrasnji mir,slaganje sa samim sobom.

Cesto ni sami nismo svjesni koliko smo srecni,nismo sposobni da spoznamo svoju srecu.Mi je uporno trazimo,tragamo za njom,ni ne sluteci da zivimo u sreci.I onda dodje neki val tuge,preplavi nas i tek tada spoznajemo da smo zivjeli u sreci a tragali za njom.Dovoljna je samo jedna nesreca da ponisti sve dane srece koje smo prozivjeli i da se u tom momentu osjetimo najnesretnijim na svijetu.Cini mi se da tugu intenzivnije osjecamo nego srecu,kao da joj se vise prepustamo...

Zato treba koristiti svaki dan,jer svaki dan je srecan na neki svoj nacin,samo trebamo to znati spoznati.

Pa i u najvecoj nesreci treba pronaci zrnce srece,zrnce nade...Za mene,kao majku,najveca sreca su moja djeca,svaki otkucaj njihovog srca je jedna moja sreca,pa onda zamislite koliko sam ja u toku jednog dana srecna.Srecnom me cini i sreca drugih ljudi.Ponekad za sebe kazem da sam hipohondar,pa mi je zato i sreca sto sam ja i moji voljeni zdravi.Sreca je moja porodica,novo jutro,sunce,suma,nebo,rijeka,polja maka,miris jorgovana,ljetnje vece,zimsko jutro,ruka u ruci...

Sreca je zivot...

Sreca je ljubav,pogled,osmjeh,sreca je svaki momenat u kojem se radja novi zivot...

Treba biti svjestan svoje srece,ne traziti previse od zivota,zadovoljiti se i malim stvarima i znati uzivati u njima,jednostavno treba dozvoliti sebi da budes srecan...

"Ko misli da je srecan on je zaista srecan."       J.Ducic

@domacica

Nadam se da ces biti zadovoljna i da cu dobiti prolaznu ocjenu...Ja prozivam:

-Suky

-Talas

-Pricalica

 

 

 

MOJE (NE)ZNANJE O RIBOLOVU

Generalna Trekbekovi (0) Komentari (32)   

Ponekad mi je stvarno jezik brzi od pameti.Prije par dana obecah jednom dragom nam blogeru da cu napisati post o ribolovu.Buduci da ribolov i ja nikada nismo bili na istim talasovim,htjedoh reci talasnim duzinama,za mene nastadose muke.Odugovlacila sam,odgadjala,izvlacila se,ali shvatih da moram ispuniti obecano.Pa necu valjda dozvoliti da taj neko bude kavaljer a da ja ne budem niti D od dame,pa ne odrzim rijec.

Dakle,ribolov...

Hm...

Iskreno,nikada mi nisu bili jasni ti ribolovci,niti ta njihova strast prema visesatnom pecanju,sjedenju pored vode ili u camcu na vodi,bez obzira na doba dana i vremenske prilike.Zanima me samo u cemu je tolika draz.

Pokusavajuci da shvatim psihu jednog ribara,prije par godina kupila sam muzu stap za pecanje i to ni manje ni vise nego za godisnjicu braka.

Isao on par puta na pecanje,pecao,nesto i upecao,pa odluci da krene u nocni ribolov-kaze tad riba najbolje grize.Hm...nije valjda...Sve mi to nesto sumnjivo,proradi u meni ljubomorna skorpija,svasta mi padne na pamet,posluzim se malo zenskom lukavoscu pa tako moj dragi odustane od tog nocnog ribolova.

Nije mi bas jasan taj nocni ribolov,opasno mi je sumnjiv,posebno kad u njega ide ozenjen muskarac.

Kaze on-"idem da pecam ribu" i sad meni nista nije jasno,da li on stvarno misli ribu ili samo prica u zargonu.Uh,a riba u zargonu zna se sta znaci-duge noge,kratka suknja i jos svasta nesto.E,taj ribolov vec svi muskarci vole,tu su svi strasni ribolovci i voljeli bi da imaju dozivotnu clanarinu.

Ima onih koji vole da love u mutnom,ali od takvih mi je vec zlo pa ne bih o njima.

Hm...sta jos da napisem o ribolovu?

Znam da treba zabaciti mamac...i...cekati...

Cekati da ona pocne da trza...i...tada on pocne da mrda...

Ispocetka...

Dakle,riba trza a stap pocne da se mrda,da ne bi bilo zabune.E tad za ovog sto drzi stap-dakle ribolovca,pocinje izazov,nadmudrivanje sa ribom,kada,u pravom momentu izvaditi ribu iz vode.

Slicna su pravila i u ovom ribolovu na suhom,kada se love "ribe" na dvije noge.

I u ovom slucaju treba znati izabrati i imati pravi mamac,osjetiti da li trza,da li mrda,znati izvaditi...novcanik i platiti racun u restoranu(nemoj da ste pomislili na nesto drugo).Ma brojna su pravila.Riba u vodi i zena mogu biti jako slicne,na prvi pogled dobre i fine,tople,ali kada trebaju biti upecane postanu opasne,inatne,nerazumljive.Zato,ako zelis da ti ulov bude dobar,treba da pratis ponasanje odredjene vrste,da joj znas psihu,da joj pratis kretanje...Ukoliko si u sve to upucen mozes se nadati ulovu.

Ako krenete u pravi ribolov trebali biste ponijeti osnovni pribor:stap,kotur,najlon,plovak,olovo i udicu.Oni samouvjereni nose i mrezicu u koju ce staviti ribu kad je ulove.Ja bih jos rekla da tu ima i dodatne opreme-one velike zelene cizme i ona mala trokutasta stolica na rasklapanje,i jos stosta...

U ovom,pak,drugom "ribolovu" svako ima razlicit pribor,alat,metodu,tehniku,neko ima i keca u rukavu...Neko kada krene u ribolov dobro napuni novcanik vazecom valutom,sjedne u najnoviji tip mercedesa,otvori prozor i pusti Severinu i GAS,GAS...Drugi se naoruzaju sarmom i krecu u akciju...

Bilo kako bilo ribolov je jedna od omiljenih muskih zanimacija.Pa dragi moji muskarci zelim vam BISTRO i u ovom ribolovu na vodi,kao i u ovom na suhom.

Pitam se samo kojeg bi se radije odrekli i koje su vam ribe draze....

~~~~~~~~~~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

SVASTA SE RODI U MUTNOJ VODI

LUKAVA MRENA I BUDJAVI SMUDJ,

KARAS I BANDAR,LOPOV I ZANDAR

I RIBE STO ZIVE NA RACUN TUDJ.

MALENE ONE VECIH SE KLONE,

NE PAZIS I VEC TE NEMA ZA TREN.

GDE GOD DA BEZE STIGNU U MREZE,

NEKO SE RODI DA POSTANE PLEN.

JA PEVAM SVOJ BLUZ BEZ NAMERE BITNE

I NAJVECE RIBE ZA MENE SU SITNE

JA SA STRANE SAMO POSMATRAM TAJ SVET.

A BUDEM JA I SMUVAN I VARAN

PA SVAKOM SE DESI DA ISPADNE SARAN,

TO TI JE BAR RUTINSKA STVAR.

KO ZIVOT VODI U MUTNOJ VODI

MORA SVE TRIKOVE DOBRO DA ZNA.

U MUTNOJ VODI,STO MNOGIM GODI,

POSEBNO ONIM SA VRHA I DNA.

SVI ZNAJU SVRHU,STUKA NA VRHU,

TU SU DA KVARE I NAPRAVE LOM,

A DOLE NA DNU SUDBINU JADNU

MNOGIMA RESAVA NEKAKAV SOM.

JA PEVAM SVOJ BLUZ U SRCU DUBINE

I DRZIM SE PRETEZNO ZLATNE SREDINE

TO JE BAR RUTINSKA STVAR.

NA STA SE SVODI ZIVOT U VODI?

PA ETO,GRABLJIVCI IMAJU VLAST.

GRGEC JE GLUPAN,ALI JE KRUPAN

PA MALE RIBICE GUTA U SLAST.

U DANE GADNE KAD VODA PADNE,

PLASLJIVE RIBE NE VREDE NI GROS.

NAIDJU KRIZE,DRUKCIJE GRIZE

I SAMO NAJBOLJI PLIVAJU JOS.

JA PEVAM SVOJ BLUZ U VRTLOGU GLUVOM

I PITAM SE STA RADE RIBE NA SUVOM,

A TO JE BAR RUTINSKA STVAR.

"Blues mutne vode"  Balasevic

Design by JuliettaRose Studio. Powered by Lifetype