Jedni su pricali da sam se udala mlada,drugi da sam tacno na vrijeme,jedino niko nije govorio da sam "stara cura."Meni ni jedna opcija ne bi smetala jer mislim da svaka zena,udala se mlada ili stara,ili se nikad i ne udala,bira sama svoj neki zivotni put u potrazi za sopstvenom srecom.Tesko je samo kada nas ta potraga za srecom toliko obuzme,pa se u tom trazenju izgubimo,zaboravimo na neke ljude koji su nam znacili ili nekada pomogli u zivotu.Nadovezacu se ponovo na prvu recenicu i reci da ja smatram da sam se udala bas u pravo vrijeme,jer da nije tako danas ne bi bila tu gdje jesam-zadovoljna sobom i svojim zivotom,okruzena svojom porodicom.Naravno da u svakoj zivotnoj prici postoje usponi i padovi,sretni i tuzni momenti,dani kada bi se samo smijali i dani kada bi najradije pobjegli negdje,zatvorili se u neki kutak da nas niko ne pronadje.Sve se to prevazidje ako je covjek svjestan sebe,ako tacno zna gdje je njegovo mjesto pod suncem,koji su mu ciljevi...Sve se u zivotu moze nadoknaditi,za sve postoji kompromis,ali nikada,bas nikada ne mozes nadoknaditi izgubljeno vrijeme i kada izgubis samog sebe.Najgora je cinjenica u zivotu kada spoznas da su godine prosle samo da bi vrijeme teklo,da si zivio bez nekog posebnog cilja i smisla i da si u svim tim lutanjima izgubio sebe.Ja se trudim da u toj borbi sa vremenom i zivotrom ne izgubim svoje sopstveno ~ja~,da me okolnosti i ljudi ne promjene,da me ni najveca tuga potpuno ne razocara i da me ni velika radost ne digne u oblake.Kada nam najbolje ide u zivotu treba biti oprezan,paziti da nas ne ponesu previse ti osjecaji,ne zaboraviti na prijatelje,jer nikad se ne zna...sutra ce nam mozda osvanuti najgori i najtuzniji dan u zivotu,a to je tesko prebroditi sam.Svoj zivot trebamo sami da oblikujemo,da ga vajamo kao neki glineni cup,po svom,sopstvenom kalupu.Svaki covjek je tvorac svoje srece...a i svoje nesrece.Ja se trudim da svoje vrijeme provedem kvalitetno,ucim na svojim i na tudjim greskama,radim na svojoj toleranciji,prihvatam savjete koje smatram da su mi korisni i zahvalna sam Bogu sto mi je napunio narucje najvecim bogatstvom-mojom djecom,jer da nema njih ne znam koliko bi sve imalo smisla.Uprkos svakodnevnim obavezama,cinjenici da sam supruga i majka,svaki dan trudim se da odvojim malo vremena za sebe,trenutaka kada sam samo svoja...Zao mi je sto su se neka moja prijateljstva zavrsila na samo ponekoj SMS poruci u toku godine.Ustvari,prijateljstvo je pogresan izraz,jer onda se ne bi tako zavrsilo.Imala sam drugaricu,druzile smo se svakodnevno,jele i spavale jedna kod druge,zajedno prozivljavale tuge i radosti,ljubavi i razocarenja.Nazalost,to se sve izgubilo jer je ona,cini mi se,u zivotnom lavirintu izgubila sebe i sada vise ne moze da nadje pravi put,izlaz koji vodi do nje same.Ona je bila djevojka sa sela,kao takvu sam je i prihvatila.I sada se nasmijem kada se sjetim naseg prvog odlaska u disko,kada je ona docekala mene i moju sestru na vratima u kariranoj kosulji koju je upasala u neke stare farmerke i sve to ukrasila sa kaisom sa nitnama,pa nas onda pitala kako izgleda.Nije bila pretjerana ljepotica,nije bas ni imala ukusa za lijepo oblacenje,sve u svemu bila je prosjecna,ali imala je snove.Uvijek je zeljela od zivota nesto vise,bolje...I danas prepricavamo kako se zalila na gril ispred skole kako prave lose sendvice i tako kaze ona "stave samo malo salame u onu gojzericu."Ovo nije stamparska greska,misli se naravno na kajzericu ali ona je to tako zvala.Naravno ti njeni ispadi se danas pred njom ne smiju spomenuti,jer ona je ipak sada gospodja B.U nasem gradu je isla u skolu,stanovala je kod tetke,tatine sestre,tako da je stalno bila pod nadzorom.Ona je sanjala o odlasku u veliki grad,bjezanju od roditeljske stege,novcu kojeg nikad nije pretjerano imala,ljubavi koju je gledala na filmovima.Otisla je da studira u veliki grad,upoznala je momka ciji je tata popularno receno "privatnik."Kasnije se za njega i udala,napravili su kucu u "velikom" gradu,zavrsila je fakultet i zaposlila se,dobila novac,pobjegla od teskog zivota na selu.Rijetko dolazi u nas grad,jos rijedje se javlja starim prijateljima.I kada dodje obicno se poslije pravda da nije imala vremena da se javi,da je bila samo u prolazu,dosla je da vidi roditelje.Dobila je ona sve o cemu je mastala kao djevojka,ali izgubila je ono najvaznije-sebe.Mislim da rijetko dodje u stari kraj i da ne zeli da se sretne sa starim prijateljima bas zato sto se boji da bi tu mogla da se pronadje,da se sretne sa samom sobom,neukom i lose obucenom djevojkom,ali djevojkom koja je imala osjecaje,imala prijatelje,imala osmjeh na licu.Ona je tu djevojku zaledila na dnu svog srca i zrtvovala zarad novca i lagodnog zivota.Ona se jednostavno boji da bi ta djevojka ponovo mogla ozivjeti u njoj.Mozda i ozivi,na momenat,kada se jednom godisnje sjeti da cestita rodjendan starim prijateljima.Zato,dragi moji,naravno da treba teziti boljem zivotu,ali nikada ne treba zaboraviti one prave vrijednosti,ko smo i odakle poticemo.Kada smo vec ubaceni u burnu rijeku zivota treba plivati snazno,boriti se sa talasima,neki ce nas i potopiti,ali opet cemo isplivati,osjeticemo zrake sunca za svom licu,samo ne treba dozvoliti nekom viru da nam uzme najvrijednije sto imamo-sebe.Cuvajmo ono sto nosimo u sebi,volimo sebe,pa naravno onda i druge...