Ovo je prica o jednoj ljubavi,o odanosti,pozrtvovanju...o jednom zivotu koji i dalje tece a ipak je davno stao...Stao je onog momenta kada je jedno srce zauvijek prestalo da kuca...

~JOS PAMTIM SVE NASE POSLEDNJE RIJECI,TAJ CVRSTI ZAVJET NERASKIDIVI.DA PODJEM S TOBOM JA ZNAM NE BI HTJELA,MORAM SE BORITI,MORAM,SA TIM.SAMO OSTAJE NADA DA VRIJEME SAD LIJECI SVE RANE I DA BOG CE MI DATI SAD SNAGE PREZIVJET TE DANE.~

Ona i on zajedno su krenuli od nule.Gradili su svoj dom i sa svakim dijelom namjestaja koji su kupili,sa svakom kupljenom kasikom,tanjirom njihova ljubav se povecavala.Svoju ljubav krunili su djecom koja su im se radjala-dvije kcerke i sin bili su slika njihove cvrste povezanosti.Godine su prolazile i oni su konacno mogli da zive nekim normalnim zivotom-skucili su svoju kucu,oboje bili zaposleni,djeca su im bila zdrava.Ipak brzo su se uvjerili da vrag nikad ne spava.Bilo je nedeljno jutro i posto je bila slobodna na poslu koristila je dan da malo pospremi po kuci.Brisala je kupatilo,okliznula se na plocicama i slomila kuk.Medjutim,njen pad nije bio toliko strasan da bi se toliko povrijedila,pa su je doktori poslali na dalje pretrage.Uskoro joj je dijagnostikovan rak kostiju.Od tada je pocela njihova borba,borba za njen zivot,za njihovu ljubav,za srecu njihove djece.On je zelio da je hrabri,govorio joj je da ce sve biti dobro,a sam je znao sta ih ceka.Znala je i ona...Koliko je noci proveo uz njenu postelju i samo je gledao...gledao i zelio da mu je njen lik zauvijek pred ocima.Bio je svjestan da je kraj blizu,a srce nije htjelo da prihvati istinu.Vodio je u sve vece klinicke centre,pokusavali su sve terapije,ali njen organizam je bio sve slabiji.Sin im je tada krenuo u 1. razred a najstarija kcerka je imala 13 godina.Njegov zivot je bio vezan uz njenu bolesnicku postelju.Satima bi sjedio dok je ona spavala i drzao bi joj ruku.Gledao je burmu na njenoj ruci koja ih je vezala,koja kao da je govorila ~dok nas smrt ne rastavi.~A smrt,vec se osjecala u vazduhu.Te noci odvezli su je u bolnicu,doktor je tako rekao jer je ocito znao sta slijedi.On je sjedio pored kreveta.Bilo je to pocetkom nesretnih 90-ih,kada je rat cinio svoje pa ni bolnica nije imala struju.Sjedio je u toj hladnoj sobi u kojoj je gorila svijeca kao da je nesto slutila.Sjene su se igrale po zidovima a on je nijemo sjedio i gledao je.Zivot mu je prolazio pred ocima,njihovo upoznavanje,dan kada ju je doveo u svoju kucu,radjanje djece.Cuo je njen glas,njen smijeh,osjetio kako ga dodiruje...Svakim danom borili su se za neko bolje sutra,za buducnost,za bolji zivot njihove djece.Sjedeci u ovoj hladnoj bolnickoj sobi pored njene samrtnicke postelje bio je svjestan da zajedno nece docekati to bolje sutra,da zajedno nece docekati ni stvarno sutra...Ona je nesto buncala a on je ustao da je pokrije jos jednom dekom.Dodirnuo joj je prste na nogama koji su bili hladni kao led."Boze kako je hladna ova 29. decembarska noc"-pomislio je.Rukama je prelazio po njenim stopalima i masirao ih,pokusavajuci da ih zagrije ali nije uspijevao.Uzeo je bolnicku deku i ususkao joj noge.Sjeo je opet na stolicu i uhvatio joj ruku cija je hladnoca zaledila njegovo srce.Ona je i dalje buncala i dozivala kcerku.Htio je da je utjesi,ali grlo mu je bilo suho,nije imao glasa.Na rubu njenih usana pojavilo se lagano plavetnilo.Srce mu je pocelo snazno da lupa,sagnuo se nad nju i poljubio joj usne.Usne koje je vjetar smrti vec dotakao i lagano ih vukao pod svoje.Njeno buncanje se smirilo i sad se samo culo kako dise.On opet dobi nadu i kao da osjeti neko olaksanje,spusti se na stolicu.Sjedio je spustene glave i suza mu krenu niz obraz.Podigao je glavu da je obrise i oci su mu ostale ukocene...gledao je nju,svoju ljubav,svoj zivot,gledao je kako ga je upravo napustila...lagana pjena slivala se iz njenih usana...Svijeca je zapuckala i zatreperila...vjetar smrti ju je odnio...

~SAD JOS OSJECAM MIRIS TVOG TIJELA,U NASEM KREVETU LEZI POSVUD.I NEISPIJENA SALICA KAVE STALNO PODSJECA,NEMAM KUD.NOVA ZORA POLAKO SAD SVICE,ALI TEBI TO SVEJEDNO JE.I NEMA VEZE STO PJEVAJU PTICE JER TO GORE SAD NE CUJE SE...~

Pokopana je 31.decembra.Od tada je proslo 18 godina,od tada i on vise ne slavi novu godinu.Godine su prolazile a on je sve te godine ostao vijeran jednoj zeni,jednoj ljubavi,jednom zavjetu koji joj je dao na dan njihovog vjencanja.Mnogi su ga nagovarali da se ozeni jer je mlad ostao udovac,ali on nije htio ni da cuje.Posvetio se svojoj djeci,izveo ih na put.Ona bi bila ponosna da ih sada vidi.U njegov zivot vratila se radost,na njegovo lice iskren smijeh tek skoro,kada je postao deda.Mozda zato sto djevojcica ima crne oci,kao sto je i ona imala...Ovo je bila prica o jednoj ljubavi,o odanosti,o pozrtvovanju...o jednom zivotu koji i dalje tece,a koji je bio stao u momentu kada je jedno srce prestalo da kuca.O zivotu koji je bio stao pa se opet probudio...Probudio se zahvaljujuci novom zivotu,djetetu koje je doslo u porodicu...Tocak se okrenuo...zivot je pobijedio smrt...