Trajalo je suvise kratko da bi se o njima mogao napisati ljubavni roman,ali bilo je toliko snazno da i najveca rijecna bujica ne bi mogla da se izbori sa tim emocijama.Bar je tako bilo sa njene strane...Sa njim joj je bilo toliko lijepo da nikada nije mogla da zaboravi,a bilo je suvise gresno da bi mogla sa tim da nastavi.Nije imala bas mnogo izbora-srce ili razum,pismo ili glava,crno ili bijelo...Raskrsce na kojem se nasla nije joj davalo bas puno mogucnosti.Sa jedne strane bio je put razuma,put kojim bi koracala sigurnim koracima,ali pracena nekim tuznim melodijama koje bi padale kao so na njeno ranjeno srce.Sa druge strane je jedan trnovit put,neizvjestan,put koji bi je mozda doveo u slijepu ulicu...ali dok bi nesigurnim koracima koracala po tom putu pratila bi je najljepsa ljubavna pjesma.Ona nije bila spremna na rizik,nije imala hrabrosti,izabrala je put razuma.Cesto se zbog toga kajala,ali svaki put kada bi ga slucajno srela kako seta sa njom znala je da je ucinila pravu stvar.O kako bi joj samo zavidjela dok je gledala,kako je zeljela da je ona na njenom mjestu.Koliko se puta stidjela same sebe kada bi se uhvatila da razmislja kako zeli da se NJOJ nesto ruzno desi.A dok su bili zajedno sve se cinilo drugacije,ljepse...Prepoznavala je ona sebe u njegovim ocima...pri svakom susretu...samo su njih dvoje znali tu caroliju...tu magiju satkanu od strasti,zelje,ukradenih noci,zabranjenih poljubaca i dodira.Imali su oni neke svoje signale koje su samo oni razumjeli.Ona je vjerovala da je ljubav obostrana,da se sudbina poigrala sa njima,da ce jednom taj ljubavni trougao u kojem su se nasli nestati i da ce konacno moci pred svima pokazati svoju srecu,svoju ljubav...Jer suvise su im tijela gorjela u njihovom grijehu,u toj divljoj strasti,da bi moglo biti nestvarno,da bi moglo tek tako zavrsiti.Ona je zivjela za te rijetke susrete,radovala im se,nosila u sebi tu njihovu tajnu,pamtila svaku njegovu rijec.I sada,kada je sve gotovo,kada je razum odigrao kljucnu ulogu,ona osjeca toplinu njegovih ruku na svojim ramenima,grudima,ona osjeca njegov vreli dah na svom vratu.I sada,kada ga sretne,klecaju joj koljena isto kao i one fatalne julske noci kada im se pun mjesec smijao,kada ga je srela prvi put.I sada,pri slucajnim susretima,ona krajem oka gleda tu zenu pored njega i potajno joj zavidi.I sada,pri slucajnim susretima,u uglu njegovog oka prepozna sebe i onu davnu zelju i cini joj se kao da je potreban samo mali znak sa njene strane,samo mali plamen da bi ponovo buknuo pozar.Zato ona,kada ga sretne,ubrza korak da pobjegne od tog oka,tog plamena,tog pozara koji zasigurno jos bukti u njima ali oni ga gase svakodnevnicom...i razumom...Kada jednom voda protekne kroz rijecno korito,ne moze vise da dotakne iste obale...

~Gdje god da spustim kofere tebi pozelim "dobar dan."I ne procitam "Mali princ" da dodje mi na oci san.Negdje uz put ja sam te izgubila,ni jedan nema to sto sam u tebi ljubila.Da Bog da stane cijeli svijet,stane bar na tren,da se opet tebi vratim.Da te zaglim kao dijete,pa nek glavom platim.Ljubi me na blef,vjeruj mi na rijec,moj je zivot lazni sjaj...previse za kraj a premalo za oprostaj...~