Jutros sam isla u prodavnicu,kupila kruh,mlijeko i jos par nekih sitnica.Idem iz trgovine i osjecam kako mi vrecica sa stvarima "sijece" prste na ruci.Razmisljam kako i nisam bas morala da se pretovaram,nisam morala sve to da kupim,kako cu se popeti pjeske na 5. sprat...sve tako sama sebe zalim i kukam u sebi...

Idem cestom i vidim da se ispred jedne druge prodavnice parkiralo dostavno vozilo...

Vidim kako se covjek pati,istovara neke velike vrece,znoj mu se slijeva niz celo...kako li je tek njemu tesko...

~~~~

Idem dalje...U susret mi ide zena,nosi u naramku dijecaka koji place...Primjetim u njenoj ruci zdravstvenu knjizicu,primjetim brigu u njenim ocima...Kakav ona tek teret nosi-bolesno dijete...

~~~

Koracam dalje...Vec sam blizu svoje zgrade i tu srecem svoju komsinicu koja koraca polako,spustene glave,bez ikakvih vrecica,kutija,tereta u rukama...a ipak jedva hoda...Pogledam je u oci i prepoznajem u tom pogledu tugu,nesrecu...Znam da zivi sama,muz joj je nedavno umro,djeca su otisla svako svojim putem,ona je ostala sama sebi prepustena,sa najvecim teretom na ledjima-samocom,tugom...Vise mi moja vrecica odjednom nije bila teska,ustvari bila sam smijesna sama sebi sto sam se uopste i zalila.Ja sam svoju vrecicu mogla da ispustim,da stanem da se odmorim,a ta zena se nije mogla rijesiti svoga tereta,on je nije napustao,vezao se za nju i svakim danom postajao sve veci,tezi,skoro nepodnosljiv...Ja znam da je svakom njegov teret najveci,ali kada bi samo malo pogledali na svijet oko sebe,kada bi vidjeli sa kakvim se sve ljudi problemima susrecu i bore,shvatili bi da nas ponekad stvarno brinu nepotrebne stvari...Dok god je teret u nasim rukama,a ne na srcu,lako cemo...