Ne spava mi se...mislim na sutra...Da li se interesantnost zivota ogleda upravo u njegovoj nepredvidljivosti?Pa ipak,kad bi samo ponekad znali sta nas ceka.Cisto da budemo spremni,pa bilo dobro ili lose,ali da se pripremimo.Ovako cekanje i neizvjesnost znaju dobro da namuce covjeka.

Sutra treba da idem sa sinom na redovnu kontrolu kod fizijatra.

Trapisti-rijec od koje mi se ledi krv u zilama.Trapisti-rehabilitacioni centar u kojem je moj mali misic bio smjesten dva puta,tako da smo nas dvoje tu provodili dane.Vec sam ranije pisala o tome,ali eto veceras moram da nekako oslobodim misli.Svaki put kada sa njim idem na kontrolu mene uhvati takva nervoza da me izjeda.Uvijek se vratim u one dane neizvjesnosti,kada nisam bila sigurna u konacan ishod,kada nisam bila sigurna hoce li on rasti kao sva druga djeca...

Toliko se plasim te kontrole,jer se bojim da mu ne bi ponovo otkrili neki zaostatak.

On je sada,za moje oko,normalan djecak...nimalo se ne razlikuje od svojih vrsnjaka,cak mislim da je i vise razvijen zbog svih vjezbica koje sam sa njim radila...pa ipak se bojim.Bojim se da ce doktorica primjetiti neku sitnicu koju ja nisam mogla da uocim.

Koliko nas u zivotu situacija ostavi bez daha,koliko teskih stvari prezivimo,ali cini mi se da se nista ne moze porediti sa strahom za zdravlje svoga djeteta.

Moje malo sunce sada spava i bas sam ga sad slusala kako dise...Moje malo razmazeno mace...Ponekad bude suvise nestasan,ali ja ga ne mogu kazniti jer sam jednostavno slaba na to malo bice.Uvijek se vratim u one dane kada nisam znala hoce li prohodati ili nece,tako da sad i kada napravi neku glupost zahvalna sam Bogu sto je ucinio da moze da hoda,trci,ma ako treba i kucu srusi...samo da je zdrav...

Idem jos jednom da ga poljubim za laku noc,kao i njegovu sekicu,maminu princezu...

Sa nadom u srcu da ce sutra sve dobro proci...Ljubi ih mama oboje...