Cijeli dan pada kisa,ona dosadna...ona sto nas tjera da naslonimo glavu na prozor i da se sjecamo...Cesto kada pada kisa ja se sjetim stihova prelijepe pjesme od Pere Zubca "Mostarske kise"...ta pjesma me podsjeca na neki davni period,pa eto odlucih se danas da je ovdje objavim...ide bas uz ovaj kisni dan,a mozda je jos neko od vas volio,i jos uvijek voli,ovu pjesmu...mozda je jos neko od vas volio kao u ovoj pjesmi...uzivajte...

MOSTARSKE KISE

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni.

Jao kad bih znao sa kim sada spava ne bi mu glava,ne bi mu glava.

Jao kada bih sada znao ko je sada ljubi ne bi mu zubi,ne bi mu zubi.

Jao kad bi znao ko to u meni bere kajsije jos nedozrele.

Govorio sam joj ti si deriste,ti si balavica,sve sam joj govorio.

I plakala je na moje ruke,na moje reci.

Govorio sam joj ti si andjeo,ti si djavo,telo ti zrelo,sto se pravis svetica.

A padale su svu noc neke modre kise nad Mostarom.

Nije bilo sunca,nije bilo ptica,niceg nije bilo...

Pitala me je imam li brata,sta studiram,jesam li Hrvat,volim li Rilkea,sve me je pitala

Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako,sacuvaj Boze

Da li je volim tiho je pitala

a padale su nad Mostarom neke modre kise.

Ona je bila raskosno bela u sobnoj tmini

ali nije htela to da cini,nije htela il nije smela,vrag bi joj znao.

Jesen je,ta mrtva jesen na oknima

njene oci ptica,njena bedra srna.

Imala je mladez,mladez je imala,ne smem da kazem

imala je mladez mali,ljubicasti ili mi se cini.

Pitala me je da li sam Hrvat,imam li devojku,volim li Rilkea,sve me je pitala.

A na oknu su ko bozicni zvoncici moga djetinjstva zvonile kapi

a nocna pesma tekla tihano niz donju mahalu

Ej Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu,

njene oci bile su pune kao zrele breskve,

njene su dojke bile tople kao mali psici.

Govorio sam joj da je glupava,da se pravi vazna.

Svetlana,Svetlana znas li da je atomski vek

De Gol,Gagarin i kojestarije,sve sam joj govorio.

Ona je plakala,ona je plakala.

Vodio sam je po kujundziluku,po ascinicama,svuda sam je vodio

u pecine skrivao,na cardak nosio,pod mostovima se igrali zmurke,

Neretva zdrebica

pod Starim mostom Crnjanskog joj govorio.

Sto je divan saputala je,sto je divan.

Kolena joj crtao u vlaznom pesku,

smejala se tako vedro,tako nevino ko prvi ljiljani.

U dzamije je vodio,Karadjoz beg mrtav,premrtav pod teskim turbetom.

Na grob Santicev cvece je odnela,malo plakala kao i sve zene.

Svuda sam je vodio.

Sada je ovo leto,sada sam sasvim drugi,pisem neke pesme

u jednom listu pola stupca za Peru Zubca i nista vise.

A padale su svu noc nad Mostarom neke modre kise.

Ona je bila raskosno bela u sobnoj tmini

ali nije htela to da cini,nije htela il nije smela vrag bi joj znao.

Ni ono nebo,ni ono oblacje,ni one krovove,

ni ono bledunjavo sunce izgladnjelog decaka nad Mostarom

ne umem zaboraviti,

Ni njenu kosu,njen mali jezik kao jagodu,

njen smeh sto je umeo zaboleti kao kletva,

onu molitvu u kapeli na Belom bregu

Bog je veliki,govorila je,nadzivece nas,

ni one teske modre kise...

O jesen besplodna,njena jesen...

Govorila je o filmovima,o Dzemsu Dinu,sve je govorila

malo tuzno,malo placljivo o Karenjini.

Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo ni mrava zgaziti

smejao sam se,ti si glupa,on je ubica,ti si dete.

Ni one ulice,one prodavnice poslednjeg izdanja Oslobodjenja,

ni ono grozdje polusvelo u izlozima

ne umem zaboraviti...

Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom,one kise.

Ljubila me je po cele noci,grlila me i nista vise,

majke mi nista drugo nismo.

Posle su opet bila leta,posle su opet bile kise.

Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,otkud tamo.

Ni ono lisce po trotoarima,ni one dane ja vise ne mogu,

ja vise ne umem izbrisati.

Pise mi,pita me sta radim,kako zivim,imam li devojku,

da li ikad pomislim na nju,na onu nasu jesen,na one nase kise.

Ona je,kaze,ista,kune se Bogom potpuno ista

da joj verujem,da se smejem,davno sam,davno prokleo Hrista

a i do nje mi bas nije stalo,klela se-ne klela.

Mora se tako,ne vrede lazi...

Govorio sam joj o Ljermontovu,o Sagalu,sve sam joj govorio.

Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,citala je popodne.

U kosi joj bilo zapretano leto,zutilo sunca,malo mora,

prve joj noci i koza bila pomalo slana,ribe zaspale u njenoj krvi.

Smejali smo se decacima sto su skakali sa mostova za cigarete,

smejali smo se jer nije leto a oni skacu,bas su deca,

govorila je mogu umreti,mogu dobiti upalu pluca.

Onda su dolazile njene cutnje,duge,preduge...

Mogao sam slobodno misliti o svemu,razbistrit spinozu,

sate i sate mogao sam komotno gledati druge,bacati oblutke dole niz stenje,

mogao sam sasvim otici nekud,otic daleko,

mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,samlji od sviju,

mogao sam se pretvoriti u pticu,u vodu,u stenu,sve sam mogao.

Prste je imala dugacke,krhke,beskrvne a hitre.

Igrali smo se buba-mara i skrivalice

Svetlana izadji,eto te pod stenom,nisam valjda corav,

nisam ja blesav,hajde sto se kanis,dobices batine.

Kad je ona trazila mogao sam pobeci u samu reku,nasla bi me.

Namirise me,kaze,odmah,pozna me dobro.

Nisam joj nikad verovao,

valjda je stalno curila kroz prste.

Volele je kestenje,kupili smo ga po Rondou,

nosila ga je u sobu,vesala o koncice.

Volela je ruze,one jesenje,ja sam joj donosio...

Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je sta misli o ovom svetu,veruje li u komunizam,

da li bi se menjala za Natasu Rostovu,

svasta sam je pitao...

ponekad glupo,znam ja to i te kako...

Pitao sam je da li bi volela malog sina,plavog recimo

skakala je od ushicenja-hoce,hoce

a onda odjednom padala je u neke tuge,ko mrtvo voce.

Ne sme i ne sme,ne bi to ona ni za zivu glavu

vidi ti njega,misli tek tako,kao da je ona pala s Jupitera.

Ko je to recimo Zubac Pera da bas on,a ne neko drugi

taman posla,kao da je on u najmanju ruku Brando ili takvi...

Govorio sam joj ti si glupa,ti si pametna,ti si djavo,ti si andjeo,

sve sam joj govorio...

Nista mi nije verovala...

Vi ste muskarci rodjeni lazovi,vi ste hulje,svasta je govorila...

A padale su nad Mostarom neke modre kise...

Stvarno sam voleo tu Svetlanu jedne jeseni,

kad bi znao sa kim sada spava ne bi mu glava,ne bi mu glava,

jao kad bi znao ko je sada ljubi ne bi mu zubi,ne bi mu zubi.

Jao kad bi znao ko to u meni bere kajsije jos nedozrele.