Minut...

Dovoljno da lagano izbrojimo do 60...tek toliko da sekundarica na satu napravi krug...Nekada tako kratak,skoro kao treptaj oka...Ponekad tako dug,skoro kao vjecnost...

Minut...

Dovoljan da nam ispuni snove...dovoljan da nam srusi sve sto smo godinama gradili...

~~~~~~~~~~

"Jos malo i kuci sam"-pomislio je Marko vracajuci se sa puta.Vozio je vec par sati i umor ga je lagano savladavao.Borio se sa snom koji mu je otezavao kapke,ali i sa kisom koja je lila kao iz kabla i sve vise mu otezavala voznju.Rad brisaca ga je skoro hipnotizirao.Razmisljao je kako ce na prvoj benzinskoj pumpi stati da se malo odmori,popije kavu,pa nastavlja put.Sa radija se cuje Balasevic:

"Odlazi cirkus iz naseg malog grada

sirokim drumom sto izlazi na most...

Odlazi cirkus i ja se pitam sada

ko je domacin a ko je bio gost..."

Lagana muzika ga jos vise smara.Razmislja o svojima...

"Branka sigurno jos nije legla,100% me ceka da dodjem.Klinci vec spavaju...kako ce se obradovati poklonima...uh koliko sam ih se pozelio,samo da ih sve zagrlim...Danas kad sam...kad sam..."

Umor i san su dobili svoju bitku.Iz sna koji je mogao da traje samo jedan minut,sigurno ne duze,probudio ga je bljesak svjetala,snazan zvuk sirene...U momentu je shvatio da je zaspao za volanom,da je presao na drugu traku,ali nije bilo vremena da reaguje.Cuo je samo prasak...mrak...sve se odigralo u minuti.

-----

Branka je nervozno setala po sobi jer vec je stvarno bila zabrinuta kako Marko ne dolazi.Drhtavim prstima je okretala njegov broj,ali uvijek isto:

PRETPLATNIK JE TRENUTNO NEDOSTUPAN,MOLIMO POZOVITE KASNIJE

Sjela je na fotelju i kao da je nesto slutila pocela je da place,nekakva neopisiva jeza joj je prozimala tijelo.Telefon je zazvonio,srce joj je pocelo ludjacki da kuca,znala je,osjecala je da se nesto desilo,a nepoznati muski glas sa druge strane zice kao da je potvrdio njene sumnje.

-----

Hladna bolnicka cekaona...Branka je sjedila na klupi i drhtala.Strah ju je svu obuzeo.U sebi se molila,ponavljala stoput istu recenicu:

"Boze,spasi ga."

Nije bila sigurna koliko vec tu sjedi,koliko traje ta agonija.Sati prolaze,minuti prolaze...Svaki minut traje kao vjecnost.Sjedi i slusa zvuk zidnog sata,koji zajedno sa kapima kise,narusava tisinu u ovoj hladnoj cekaonici.Branka jos moze cuti i svoje srce kako lupa.

Tik-tak...Tik-tak

Minuti u cekanju,koliko su dugi,vjecni...Minuti u strahu...nikako da prodju,traju skoro kao i zivot.

Cula je zvuk koraka...doktor...

Pokusala je da nesto procita sa izraza njegovog lica...Osjetila je da ustaje sa stolice,ali kao da nije vladala svojim pokretima,svojim tijelom.Cula je,kao iz daljine doktorove rijeci:"Zao mi je...ucinili smo sve sto smo mogli...morate biti jaki..."

Sat je i dalje kucao.

TIK-TAK...TIK-TAK...

Vrijeme dalje putuje,bez obzira na sve...Tri sata,dvadeset i jedna minuta iza ponoci-u minut obiljezeno vrijeme Markove smrti.Minut koji je obiljezio dalji Brankin zivot,zivot njene djece...Minut u kojem je izgubila pola svoga zivota,u kojem je nepovratno izgubila dio sebe,svoju ljubav.Markovo srce je stalo,ali sat je nastavio kucati...

Tik-tak...Tik-tak...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

"Bojane,ustaj,vrijeme je..."-zavikala je Aleksandra.

Na ovaj momenat cekali su skoro devet mjeseci,od momenta kada je saznala da je ostala u drugom stanju.Strah i sreca su se pomijesali,vise nije vladala svojim emocijama.U bolnicu su stigli brzo,mada im je malo smetala kisa koja je padala.Bojan je nervozno setao po cekaonici i osluskivao hoce li iz radjaone cuti plac djeteta.Minuti su se oduzili,ali bilo je to slatko iscekivanje.

Aleksandra je hrabro prolazila put koji vodi do ostvarenja sna svake zene-majcinstvu.

Svjesna da je porodjaj nesvakidasnje iskustvo,pravo cudo od boga u kojem se radja novi zivot,nije zeljela da se prepusti bolu,nije zeljela da razmislja o njemu.Cula je babicu kako govori:

"Jos samo malo."

Nije prosao ni minut zacuo se bebin plac.To je jedini plac koji cujes,a koji te cini neizmjerno srecnom,koji ti tjera osmjeh na lice-plac tek rodjenog djeteta.Aleksandri su potekle suze-radosnice...

Bojan je cuo korake...doktor...

Cuje kako mu govori:"Cestitam vam,sve je proslo sjajno,dobili ste nasljednika,sina..."

Tri sata,dvadeset i jedna minuta iza ponoci-u minut obiljezeno vrijeme djecakovog rodjenja.

Minut koji je obiljezio Aleksandrin i Bojanov dalji put...Minut u kojem je vladala carolija-magija rodjenja...Djecakovo srce je pocelo da kuca,kao i sat koji neumorno ponavlja TIK-TAK...TIK-TAK...

Minut...

~dovoljan za zemljotres koji ce odnijeti hiljade zivota...

~dovoljan za obaranje svjetskog rekorda,ulazak u legendu...

~dovoljan za avionsku nesrecu...

~dovoljan da se moji klinci provozaju na ringispilu i da u tom minutu budu najsretniji,da im oci sjaje od srece i zadovoljstva...

Jedan minut...

dovoljno kratak...dovoljno dug...

za smijeh i za plac...

za srecu i tugu...

za zivot i smrt...