Vec dva sata lezim i zurim u prazno.Kroz otvoren prozor ulazi snop svjetlosi sa ulicne svjetiljke i opojan miris lipe.Sjenke se igraju po zidovima...U polumraku se naslucuju konture namjestaja...

Ustajem kao omadjijana...

Skoro pa nesvjesnim pokretima otkopcavam rajfeslus na haljini koja je istog momenta skliznula niz moje tijelo i ostala da lezi na podu.Nemam snage a ni volje da je podignem.Oblacim svileni ogrtac i vracam se u krevet...a lipa mirise...

Kuc-kuc....kuc-kuc

Cujem kucanje na vratima...Ne,ne zelim da otvorim nezvanom gostu.Samoca mi sada tako prija...Ne zelim da se pomicem...

Kuc-kuc...

Kucanje se nastavlja.Umirila sam se da taj neko pred vratima ne cuje da sam tu,da me ne osjeti.Ali kucanje je sve snaznije.Da li to neko stvarno kuca,ili mi to lupa u glavi...Ludim...Zatvaram usi rukama,ne zelim da cujem to kucanja,ne zelim vise nista da cujem...Ostacu zauvijek zatvorena u ovom stanu,u ovoj sobi,u ovom svom svijetu...Sapatom,jedva cujno pjevusim Balasevicevu,omiljunu mi "Provincijalku"...

"GORDA NASPRAM PODSMEHA I SPLETKI POSLEDNJIH

USAMLJENI GALEB IZNAD MORA OSREDNJIH

RECI BI SVE POKVARILE

SAMO SE CUTKE POKRAJ MENE STISLA

SAMI,SVOJI,IZBEGLICE IZ BESMISLA..."

Pazljivo skidam ruke sa usiju,osluskujem...mir...tisina...Kucanje je prestalo.

Okrecem se na lijevi bok i kroz prozor posmatram mjesecinu.

Odjednom,kao da osjetim necije prisustvo u sobi.Ne cujem ni korake,ni disanje,ni kucanje srca,ali opet osjetim da je neko tu-neko toliko snazan i mocan da je usao kroz zidove i sada mi se primice,skoro je na korak od mog kreveta.Pokusavam da se podignem,da se odbranim,ali nemam snage...

Prikovana sam...vezana...paralisana...

Osjetih jezu kad me taj nezvani gost dotaknu,prvo za stopalo,pa onda laganim pokretom,njezno-skoro kao nekim pticijim perom dodirnu moje koljeno...Osjecam da mi dodiruje ledja,vrat,grudi...miluje mi lice,kosu....Lezim nepomicna,prepustam mu se...Neki jaki osjecaji me preplavise,skoro kao strast...

O Boze,da li ja to vodim ljubav sa nekim vanzemaljskim,nevidljivim bicem...

Osjecam kako ulazi u mene,prozima mi cijelo tijelo,a ja mu se pokoravam,skoro da uzivam u svojoj nemoci.Osjecam da sam potpuno obuzeta.Molim sama svoje srce da mi pomogne,da se otrgnem iz kandzi tog nezvanog gosta...

Ali,kasno...

Moje srce je vec pokleklo,prepustilo se tom strancu koji nas je ove noci posjetio.Jedno njezno,zensko srce nije imalo snage da se bori sa ovakvom alom.

Prizivam razum da mi pomogne.

Pokusava,bori se...mrtva trka...

Lezim tako nepomicna...

Misli mi se kovitlaju,sjecanja,porazi,izgubljene bitke i ratovi...Shvatam,nezvani gost je ustvari tuga...A ja sam joj se prepustila,gotovo mazohisticki...Kucala je,upozoravala me...

Nisam htjela da cujem...

Nisam htjela da se borim...

Nisam htjela sa svojom tugom da se nadjem lice u lice,da joj pogledam u oci.Lakse je ovako-lezati,prepustiti se,ocajavati...Trebala sam se boriti,stati joj na put.Dok sam osjetila lagano kucanje trebala sam joj otvoriti vrata,suociti se sa njom.Bilo sta pokusati,samo se pokrenuti,a ne lezati u mjestu i prepustiti joj bitku bez i jednog opaljenog metka,bez protivljenja.Ovako,ona se usunjala podmuklo...obuzela me...napala sa ledja...i vezala...

Svice...

Vjetar zalupi prozor i ja se prenu...

Je li to tuga otisla i zalupila prozor za sobom...Lagano pomicem prste i vidim da mi se vratila snaga koju mi je oduzela ova besana noc...koju mi je oduzeo ovaj nezvani gost...Hm,od sad cu da pustim gosta na vrata da udje,da se suocim sa njim,prepoznacu ga po kucanju...

Ustajem i ponovo otvaram prozor...

Svjezina jutra me pomilova po obrazima...

Lipe mirisu...

Novi je dan...ljepsi nego prethodni...