Osluskujem svoje korake...

Kako ih samo mrzim...

Mrzim svaki korak koji napravim...

Mrzim svaki svoj pokret...

Svaki novi korak vodi me dalje od tebe...

Idem u buducnost a prizivam proslost...

Koracam napred a nazad bih htjela...tebi u zagrljaj...

Osluskujem...

Koraci odzvanjaju...opominju...nerviraju...inate se...

Izuvam cipele i tako bosonoga lutam...

Sada skoro da i ne cujem nikakav zvuk....ali osjecam...

Osjecam da smo sve dalje...

Osluskujem...

Osluskujem da li sam uopste ziva...

Osluskujem svoje disanje...pomalo ubrzano ali prisutno...

Osluskujem svoje srce...pokusavam da pronadjem puls...da vidim da li kuca...

Radijalna arterija i otkucaji na njoj mi govore da srce kuca...

Boze kako je moguce...

Kako je moguce da ubijeno,slomljeno srce kuca...

Ko li mu to daje snagu...moc...

Da li isti onaj koji ga je slomio,ranio...

Koraci...

Odjednom ih ne osjetim...ne koracam....stojim...

Trenutak da razmislim...Da sredim kosmar u glavi...

Plus-minus...

Sta dobijam sta gubim...

Odlucujem...

Vise ne koracam...trcim...nazad tebi u zagrljaj...

Za ponos ne znam,priznajem...

A ti me kazni...prosudi sam koliko sam kriva...

Ti si moja porota...moj sud...

Samaraj me pogledom...bicuj me rijecima...

Samo nemoj da me osudis na samocu...

Nemoj preostro da sudis...

Zar moja zrtva nije dovoljna-gubim sebe da bih dobila tebe...

I ne marim...

Koracam nazad tebi....pa sta bude...

Jos jedno ponizenje manje ili vise...