U zadnje vrijeme okruzuju me neke zvijeri...zvijeri u ljudskom obliku...

Na prvi pogled djeluju tako pitomo,prijateljski,gledaju me ocima punim razumijevanja,pruzaju mi ruke,smijese se.Tek kad se dobro zagledas u uglu usana mozes da im prepoznas licemjerstvo,zlobu,ljubomoru....mada za to ti je potrebna dobra dioptrija.Naizgled prekrasni ljudi a u ogledalu im  demonski odraz.

Dok hodam ulicom oni me okruzuju...Nekako put postaje sve tjesnji i tjesnji-ili je njih sve vise ili se ulica suzava...vrag ce ga znati...Da bjezim,ne znam kud...

"Napred,samo napred...ne treba se osvrtati na sve te utvare...ignorisati,samo ih ignorisati"-ponavljam u sebi.

Na momenat mi se ucinilo kao da sam im pobjegla,da sam im odmakla,da sam nedodiriva,ali ispred mene se odjednom stvori zid...slijepa ulica...isla sam krivim putem...nema nazad...Osvrcem se-te ljudske ale su mi sve blize...ili glavom kroz zid ili im se pridruziti,stopiti se sa njima...A zvijeri koracaju ka meni,smiju se na glas,neke skidaju maske sa lica i sad vise ne zanm da li me vise plase te demonske face-njihov stvarni lik ili svi ovi lazni osmjesi...

Gdje sam to ja?

Neka druga dimenzija...dosije X...sa one strane ogledala...

Znam zasigurno da ovo nije moj svijet...

Na tren okrecem ledja,neko me gurnu...za cas se nadjoh na koljenima...Pala sam a ne znam ni ko je krivac za to.Podizem pogled i pokusavam da prepoznam krivca,ali oni mi se opet svi smjeskaju,maske su opet na licima...cak mi pruzaju ruke da mi pomognu da ustanem...Neka hvala...Ostacu ovdje klecati...u prasini...dok bol ne prestane...dok se sama ne podignem...

A onda...onda cu pobjeci iz te price,vratiti se na ovu stranu ogledala...ne trebaju meni cuda,ni vasi lazni osmjesi...

Ogledalo cu razbiti...a sve te zvijeri ce ostati tamo,sa druge strane...pa se smjeskajte,kikocite do mile volje...

Moj svijet,moja tvrdjava,je za vas zabranjena...neosvojiva...