Ovaj post bi se mogao zvati i "Maler pred put" ili "Pozoriste u kuci"...moglo bi se tu naci jos raznih komicnih i manje komicnih naziva.Bilo kako bilo,moram da vam ispricam sta mi se sinoc desilo.Ustvari,da bi vam jos malo docarala koliki sam baksuz,krenucu od prekljuce...dakle od pocetka...:)
Kao i svaka zena,mrzim peglanje..ali eto mora se i to nekad.Odlucim se ja da popeglam neki ves,peglam jednu pet minuta...okreni,obrni neku tuniku a ona uvijek zguzvana.Razmisljam da sam je presusila,ali onda mi napokon padne na pamet da mozda pegla ne radi-kad ono stvarno sam u pravu.Svijetli ona lampica,ali ne grije.Sta cu,doslo mi da zaplacem sto ne mogu da peglam.Moja jaca polovina se odlucila da mi priskoci u pomoc i kao pravi "majstor za sve" otkloni nastali kvar...:) E kad sam vidjela da je izmedju ostalog alata pripremio i cekic znala sam gdje to vodi.Pretpostavljam da ne moram ni da vam kazem da je pegla bacena.
Sinoc u okviru priprema za promociju,odlucih da se malo upristojim i ofarbam kosu.Zovnem ja svoju mamu da me ona ofarba,popile smo kavu,malo zenskih razgovora i ona ode.Ja obicno drzim farbu malo duze od propisanih pravila i kad je proslo sat vremena krenem u kupatilo da operem kosu.Odvrcem vodu-kad ono ledena...Vidim bojler upaljen,svijetli se lampica ali ne grije-POKVAREN..Ne znam da li da vristim na sav glas ili sta,razmisljam samo kako ce mi se sva kosa spaliti i vec mi padaju na pamet razne perike.Nema mi druge nego pravac kuhinja,naci najvecu serpu i staviti na sporet vodu da mi se zagrije,pa kao u stara dobra vremena polijevati po kosi.Dobro,sta moze jos gore da mi se desi...
Moze,moze i te kako...
Dok cekam da mi se zagrije voda u serpi,na drugom kolu kuham supu,a trece kolo na sporetu je vruce jer sam klincima kuhala hrenovke.Uzimam torbu i vadim novcanik,mijenjala sam marke za dinare,pa eto htjela ja da nesto provjerim...vise ni ja ne znam sta.U momentu kad sam otvorila novcanik pocinje da mi izlijece supa iz serpe-sve domacice znaju o cemu pricam,kako to izgleda kada podje da kipi krem supa.Mahinalno spustam novcanik na ono prazno vruce kolo i skidam supu sa sporeta.Kad sam se okrenula imam sta i da vidim.Moj novcanik se sav stopio,lagano gorucka...aaaaaa....Nije ni to najgora stvar sto me snasla.Novcanik je bio otvoren i spustila sam ga bas na onu stranu gdje se nalazi licna karta.Panicno vadim licnu koja je pocela da se topi,sva izdeformisana,zaljepljena od plastike koja je vruca i ne mogu da je skinem...kao luda uzimam noz i struzem po slici...ma katastrofa.Kada sam uspjela da popravim sto se popraviti moglo,sjetim se svoje kose i farbe koja je skoro vec dva sata na mojoj glavi.
Evo sad dok ovo pisem,sama se sebi smijem.Idem sad u grad da kupim nov novcanik-sto kaze moja kcerkica sinoc-dobro je mama da ti nisu izgorile pare.Licna karta je kao da sam je falsifikovala,tako da se samo nadam da cu moci preci garnicu-ako me ne bude na promociji znajte da su me vratili carinici.E sad,ako uspijem preci granicu i stici na promociju,nemojte molim vas bas onako upecatljivo da gledate u moju kosu.Pogledajte vi onako ispod oka,da se bas ne primjeti...bar sam vam ispricala sta mi se desilo,pa znate zasto je malo vise rascupana i ispucala...Uostalom to nisam ja,to je...;)
Prije par dana kupio moj muz sebi novu jaknu.Setamo on i ja gradom,rijetka prilika da smo sami-uglavnom je bar jedno od troje djece sa nama.Tacnije,samnom.
Evo sad sam ovdje bila zastala u pisanju jer nisam sigurna da li se "samnom" pise bas tako ili SA MNOM.Ispravite me ko je siguran da zna...Kasnije idem da potrazim pravopis...
Idemo nazad...Dakle,setamo mi i ja mu kazem:"Bas ti je dobra ta jakna."On odgovara:"Da,bas je topla."Ja sam se nasmijala i rekla:"Kao da je vazno je li topla,bitno da je lijepa."On je samo prokomentarisao-"zene."
Ne znam da li su bas sve zene takve,ali vjerujem da vecina jeste,da radije biramo lijepe stvari nego tople.Koliko sam samo puta u sred zime,na ne znam kakvom minusu nosila kratku suknju i ubjedjivala sebe da mi uopste nije zima,a jedva cekala da svratim negdje na topao caj.Kad kupujem majice za zimsku sezonu,uglavnom izaberem nesto tanko uz opravdanje da po velikoj hladnoci i ne idem pjeske.Znam da to i nije bas pametno,ali izmedju kvalitetne a ruzne odjece i manje kvalitetne a meni lijepe ja cu se uvijek odluciti za ovu drugu varijantu.
Danas je prvi decembarski dan...hladni dani su pred nama...Mogu sebi da dozvolim da obucem kratku suknju,uhvaticu pod ruku svoju jacu polovinu i grijace me njegova topla,lijepa jakna...ili mozda ljubav...
Naslanjam glavu na prozorsko okno i posmatram.Magla mi malo smanjuje vidik,ali kada zazmirim cijeli svijet je moj.Ipak otvaram oci i gledam oko sebe.Posmatram stanove...
Da me ne bi pogresno razumjeli,nisam onaj tip koji zaviruje u tudje zivote,niti me interesuje sta se kod koga u stanu desava.Ja prosto volim da posmatram svjetla.Jer svako to svjetlo krije posebnu pricu-mracnu ili svijetlu.Mozda bas ono svjetlo sto najvise sija ustvari krije najmracniju tajnu.
Iza svakog tog prozorskog stakla kriju se ljudi,kriju se neciji zivoti...posebne price...ljudske sudbine.Mozda bas sad,u ovom trenu,bas iza tog stakla kog posmatram neko nesto slavi,mozda pjevaju,vesele se...a mozda i tuguju,placu...Negdje mozda slave rodjenje,negdje oplakuju neciju smrt...negdje samuju,a negdje druguju...negdje vode ljubav a negdje se svadjaju...negdje neko leskari u svom krevetu uz neki dobar film,dok neko ima besanu noc zbog problema koji su ga snasli.
Svaki prozor krije neku tajnu...iza svakog prozora krije se zivot...i pelin i med...
U mojoj ulici zivi jedna starija gospodja koju moji klinci i ja zovemo "nasa baka".Vec su je godine stigle,pa je slabije pokretna,tako da ona svoje dane provodi uz prozor.Ljeti,dok je toplo,njen prozor je uvijek otvoren i manje-vise ona je uvijek pored njega.To je bukvalno njen prozor u svijet.Kada god prolazim,vec iz navike,podignem pogled,mahnem joj,ponekad nesto popricamo,ona mi odozgo salje poljupce i obavezan blagoslog:"Ljepotice moja nek te Bog cuva,tebe i tvoju djecu."Sada kada je zahladilo,ako se slucajno desi da prolazim a ne pogledam gore,ona lupa na staklo zatvorenog prozora i mase mi.Prozor nas je na neki nacin sprijateljio.
U zgradi do moje ima jedan prozor sa kog je isto tako cesto jedna baka posmatrala sta se desava napolju.Vec pola godine taj prozor je neosvjetljen i prazan,a ta silueta mi tako mnogo nedostaje.
Ponovo naslanjam glavu na staklo i jedna suza mi skliznu niz obraz.Ja bas i nisam neka placljivica i ne volim da drugi vide moju tugu...to je nekako samo moja stvar.Ipak,prozor je veceras moj saveznik,moj najbolji drug.Znam da nikom nece otkriti moju tajnu,znam da sutra niko nece saznati da sam plakala.
Bila sam sigurna da sam postala potpuno imuna na blog virus.Nema postova,nema komentara...Cak nisam bila sigurna pamtim li jos svoju lozinku.Kad onda niotkuda pojavi se Suky i sve mi upropasti-ponudio mi je ucesce u Ulicama Blogograda.Prva reakcija bila je "NE"...ali malo pomalo ideja mi se svidjela.Mislila sam-poslacu nesto od radova i to je to.
Ali pocelo je nesto da me kopka,ne da mi mira...Ja ignorisem,negiram ali nista ne pomaze.Znam ja dobro sta je-blog virus me opet napao i za sve je kriv Suky.Malo po malo,sve cesce uhvatim sebe kako citam svoje stare postove i evo odlucih da priznam sebi da sam se svega ovoga pozeljela-i postova i komentara i naravno blogera.
Vise od godinu dana nisam nista objavljivala,a bilo je o cemu da se pise.Ovu 2011. svakako da necu zaboraviti,pamticu je kako po lijepom tako i po ruznom.Iz mog zivota otisla je meni veoma vazna osoba,ustvari fizicki nas je napustila ali iz zivota mi ne moze otici nikada,imam osjecaj da je uvijek tu negdje,da mi cuva ledja.Ona je u velikoj mjeri obiljezila moje djetinjstvo,moje odrastanje,pa i mene samu.Mislila sam da ce vremenom stici nekakvo olaksanje,ali cini mi se kako vrijeme odmice da je nekako sve teze i da mi sve vise nedostaje.
Bog naravno da uvijek uzima ali i daje...Tako je krajem marta ovaj svijet postao bogatiji za jedno prekrasno bice,rodila sam djevojcicu,petog clana nase porodice koji nam je dosao kao jagodica na slag.Eto upustila sam se u tu avanturu,radjanja treceg djeteta,i moram reci da uzivam.Trece dijete je uistinu carolija,dar od Boga...nekako potpuno sam sa njom opustena,imam mnogo vise strpljenja nego sto sam imala dok su ovo dvoje starijih bili bebe..ma sve mi je nekako lakse.Naravno da ima trenutaka kada bih najradije pobjegla iz svoje koze i kada mi je uistinu tesko,ali to je zanemarljivo u odnosu na sve sto dobivam.
Moram jos da napomenem da me je u ljeto obradovalo rodjenje jos jedne mlade dame,koja dobi ime jedne carice,bas kako joj i dolikuje-postala sam tetka po treci put.
U proteklih godinu dana svasta se desilo...plakala sam i smijala se,gubila i dobivala,uzimala i davala,radovala se i tugovala,imala i nemala,voljela i bila voljena...nadala sam se,ceznula,mastala,sanjala i ostvarivala snove...bilo je besanih noci ali i dana koje sam trebala prespavati,ali nazalost nisam...
Dok ovo pisem shvatam da sam se stvarno pozeljela svega ovoga.Drago mi je sto sam ponovo sa vama i naravno sto imam privilegiju da se u Ulicama Blogograda nadjem u drustvu meni dragih blogera.Vidim ima i novih,tacnije meni nepoznatih imena ali citacemo se,ima vremena...:)
I da,naravno...Suky nisi kriv...tako rece porota...
Ne volim jesen,ali zato posebno volim da slusam Balasevica u jesen.Ali ne,necu ovaj put...Ne znam da li se sjecate ove pjesmice od Plavog orkestra,ako ne poslusajte Grlicu...
Ne znam da li je ovo pjesma za sva vremena ili ne,ali ima nesto u njoj sto mi se svidja...
Sa druge strane,kada cujem neke pjesme i tekstove stvarno mi dodje zlo.Ne mogu da shvatim da postoje ljudi koji to uopste mogu da pjevaju,niti oni koji to objave...a posebno ne razumijem one koji to slusaju...
Evo samo nekih:
"Odigro sam keca na Juventus,svoje zivce ja izgubih tada,
samo papci izgube kod kuce a mogli su dati pet komada..."
****
"Taj ne kosi niti cijepa drva,nisi njmu kceri ni zadnja ni prva..."
****
"Dosla zena u kafanu da me kuci vodi
sto nikada nije bilo to je sad u modi...
Hajde kuci pijanice odnio te djavo,
sve si pare na rakiju dao
ili ja ili rakija..."
****
"Ona i ja...i ja i ti...svi zajedno u koktelu ljubavi..."
****
"Uvenuces ko mimoza,takva ti je moja loza..."
****
"Cujte ljudi moji sve mi dobro stoji,
jer ja nosim bijelo Armani odijelo.
Oblaci me Guci,to dusmane muci,
imam skupe gace,sio ih Versace..."
Ne znam kako uopste ovo prokomentarisati...samo cu reci,slusajte Grlicu...ovaj put grupa Regina...
Ovi tekstovi su stvarno katastrofa,ali ono zbog cega bi se istinski trebali zabrinuti su pjesme i tekstovi pjesama koje susaja nasa omladina i curice koje se pronalaze u istim.Ovo bi trebalo zakonom zabraniti...
"Trosi me ove noci,trosi me ja cu moci,ima me dovoljno,trosi me slobodno..."
****
"Do jaja bas si ti,al kad bi se zezali..."
****
"Ja nisam Snezana ni Pepeljuga,ni princ mi ne treba ja trazim novog sponzora..."
****
"Mojne mala da si mu dala,da sam te vidjela..."
****
"Utorkom i petkom i ponedeljkom ne krijes da spavas sa njom
srijedom i cetvrtkom spavas kod mene a vikenda svakog sa obadve..."
****
"Pokusaj rado bih ti dala,umem ja nisam vise mala,
ceka te vruca cokolada samo reci kada"
****
"Bicu poznata jer sam s tobom vidjena u svim novinama"
Ovakvih debilnih tekstova ima bezbroj,ali bas ne odgovaraju ovom jesenjem danu...Zato ja predlazem da slusate Grlicu...ovo je,cini mi se,najpoznatija verzija...Zeljko Samardzic...I da,dok slusate Grlicu i citajte Grlicu i Uspomenu...pozdrav...:)
Prekljuce sjedim u zenskom drustvu i pijemo kavu.U toku razgovora saznajemo da je od jedne brat na pragu da se razvede.U danasnje vrijeme razvod i nije neko cudo,ali ona je ocekivala od nas da razjasnimo ko je tu u pravu-snaha ili brat.
Taj par vec godinama zivi u Njemackoj,imaju dvije kcerke od osam i cetiri godine.Potpuno su se prilagodili na zapadni nacin zivota,tako da je Bosna miljama daleko od njih.Ona je zaposlena mlada zena,a on se cijeli zivot bavio privatnim biznisom.Sve je djelovalo idilicno dok on nije odlucio da zatvori porodicnu firmu i otvori nocni klub,koji je uskoro postao jedan od vodecih u gradu.
On je vremenom sve vise i vise vremena provodio u klubu i njoj je to sve vise pocelo da smeta.Ona bi ujutru ustala,odvela curice u vrtic i skolu,jurila na posao,sa posla,ponovo po djecu...dok njega nigdje nije bilo.On je cijele dane provodio spavajuci,jer je navece odlazio u klub gdje se zadrzavao cijelu noc.Pravdao se da je to posao,da mora da bude tamo da bi sve funkcionisalo.Poceli su sve cesce da se svadjaju,ona bi mu pravila ljubomorne scene...vristala je po kuci dok bi on samo obukao jaknu i izasao.Kada je vidio da stvar izmice kontroli odlucio je da je odvede na putovanje.
Put u Belgiju malo je vratio mir u porodicu,medjutim povratkom kuci vratili su se i problemi.On je saznao da ga je glavni konobar,kome je povjerio posao,pokrao.Tada je ponovo pokusao da joj objasni da klub ne moze da radi bez njegovog stalnog nadzora i nastavio da zivi kao i prije putovanja.
Ona je tada odlucila da mu postavi ultimatum-ili ona i njihov brak ili klub.On bi zelio da spasi brak,navodno,ali ne zeli da zatvori klub.Kaze-to je njegov zivot,on nije tip covjeka koji ce da sjedi u kuci,koji ce da radi neki "obicni" posao,jednostavno to nije za njega.
E sada je doslo do pitanja ko je tu u pravu.
Ja sam ipak branila nju,kao zenu.Oni imaju zajednicku djecu o kojoj treba zajedno da se brinu.Njoj ne treba njegov novac vec muz,muskarac koji je tu kad joj je tesko...njen oslonac...
On se pravda cinjenicom da ona pored njega ima sve...sve materijalno...ona moze da ode bilo gdje,on je nikada ne provjerava,putuje zajedno sa prijateljicama dok djecu ostavi kod njegove mame.
I sad sta bi ona jos htjela?
Onda nesto razmisljam sta bi jedna nasa obicna,prosjecna zena trebala da uradi.Kod nas su zene mahom nezaposlene,muzevi im rade od jutra do mraka,same se brinu o djeci,kuci,racunima...i na kraju mjeseca kada on primi platu mora biti carobnica da uspije da pokrije sve kucne potrebe...a o sopingu i putovanju sa prijateljicama moze samo da sanja.I sve one cute i trpe,o razvodu i ne pomisljaju.
Da li je mozda problem u tome sto smo mi zene uvijek nezadovolje...i kada imamo i kada nemamo...i kada smo voljene i kada nismo...Uvijek nam se cini da bas nasa prijateljica bolje zivi,da je sretnija...
Da li nekad same umislimo problem ne pokusavajuci da shvatimo i tu drugu,musku stranu price?Ili jednostavno lavina kad krene ne moze da se zaustavi...krenu teske rijeci,uvrede,ljubomora i onda na kraju izlazi na scenu inat.Svadje onda same dolaze,cak i bez nekog posebnog povoda...to vam dodje kao neko normalno stanje...Udaljite se jedno od drugog i vise nema povratka...
Kako tu covjek da bude pametan,kada treba stati...da li uopste treba stati...Kako znati ko je u pravu,jer mi uvijek mislimo da smo bas mi u pravu i da smo osteceni.Valjda treba odrediti prioritete u zivotu.
Da li mozda kada krene niza stranu treba pustiti da se otkotrljamo,dok se jednostavno sami ne zaustavimo...ili ipak treba pokusati se uhvatiti za neki kamencic na toj nizbrdici i spasiti se od pada u ponor?Vrijedi li krpiti staro,poderano odijelo?Treba li traziti hljeba preko pogace?
Dok smo pile kavu i tako tracarile tudji brak,svaka od nas pet je imala svoje misljenje i svaka je imala nesto da kaze...ali sta kada bi se jedna od nas nasla u toj situaciji...da li bi stvarno cutila i trpila jer ipak on joj je muz...da li bi stvarno terpila zbog djece negovo neprestano izbivanje iz kuce...da li bi stvrano bila zadovoljna sa tim sto je i ona u tom braku potpuno slobodna,da ide i radi sta hoce...da li bi materijalno moglo da zamijeni emotivno...a sve su to bile opcije...
Sjedim i pijem jutarnju kavu...i eto odlucih se da nakon osam mjeseci nesto objavim.Na momenat mi se ucinilo kao da sam zaboravila lozinku,ali evo me...tu sam...
Nekako mi se cini da je upravo ovo jesenje,prohladno jutro krivo sto sam ponovo ovdje...
Imam osjecaj kao da prvi put pisem neki post,vidim da je dosta novih blogera tu...valjda cu uspjeti uhvatiti korak sa vama...
U proteklom periodu,dok se nismo druzili,svasta se izdesavalo.
Ipak ono sto je obiljezilo ovu godinu,a vjerovatno i moj zivot je vijest koju sam saznala prije otprilike mjesec dana.Ne znam da li postoji ljepsa vijest za zenu od one kada sazna da je u blagoslovenom stanju.Dakle moja porodica ce se,uz Bozju pomoc,na proljece prosiriti za jos jednog malog clana.Mnogi su se cudili mojoj odluci da rodim trece dijete,dok ja ni na momenat nisam pomislila da odbacim taj blagoslov od Boga.Komentari su bili razni,od onih-pa ima sina i kcerku,sta hoce vise...u ovo doba krize trece dijete je ludost...ma svasta.Ipak,kada sam prije 10-ak dana otisla na ultrazvuk i cula to malo srce kako kuca,vidjela one male ruke i noge...neopisivo...
Tako ja sada,uzivam u ovim trudnickim danima,trudim se da ne budem toliko razmazena...trudim se da se ne udebljam previse...i naravno trudim se da uzivam sto vise u ovom posebnom periodu zivota.
Posebno uzivam u radosti svojih malisana koji ne mogu docekati kada ce da se rodi brat ili seka.Tako sam od svog cetiri godine starog sina vec dobila predloge za ime njegovog brata,posto on nece ni da cuje da ce biti seka.Prvo mi je predlozio da se zove Danijel,pa onda nakon dugog razmisljanja mi je rekao da bi mogao da se zove Bleki...:)Iako sam mu ja rekla da je to ime vise za psa,on je ostao pri svome...Prije par dana dosao mi je sa novim predlogom da braci damo ime Tarzan.Do kraja trudnoce vjerujem da ce tu biti jos genijalnih ideja...:)
Eto dragi moji,podijelih tu radosnu vijest sa vama...Da,jos da ne zaboravim da se pohvalim da mama od juce ima djaka prvaka...Moja T. je krenula u prvi razred...nova etapa zivota je pred njom...
Pozdrav za sve blogere...valjda vise necu ovako dugo zaboraviti ovu adresu i lozinku...
Danas je bio caroban dan i ja sam jos uvijek puna utisaka.Nadam se,pa cak i vjerujem da ce ovo biti jedan od onih dana koji ce moja djeca nositi u svom srcu,koga ce se uvijek rado sjecati.
Badnji dan ...Bozic...
Iako sam rasla u onoj Jugoslaviji moji su uvijek slavili Bozic.Jos kao mala znala sam da je to nekakav poseban dan.Nisam bas voljela sto moram rano ujutru da ustanem,ali dok bi zavirila u kuhinju i vidjela svecano postavljen sto moja mrzovolja bi prosla.
Mama bi iz staklene komode izvadila servis za rucavanje koji bi koristila samo u posebnim prilikama...Pamtim i male crvene case na stalak iz kojih bi sestra i ja pile vino...Da,da vino...Obavezno bi dobile po malo vina u casu,pa smo onda same sebi izgledale nekako vazne,odrasle...
Prosle su godine pa smo moja sestra i ja uistinu postale odrasle...Pamtim Bozic 2002. godine kada je nedostajala jedna casa na svecano postavljenom stolu.Prethodno ljeto moja sestra se udala,tako da je Bozic docekivala u svojoj novoj porodici.Pamtim tu mjesavinu srece i tuge,srece koju sam Bozic nosi i tuge sto ona nije samnom.Mozda to zvuci glupo,naravno da zivot ide svojim tokom,ali ja samo znam da mi je ona tada jako nedostajala.Moja sestra,moj najbolji prijatelj...
Sjedim evo sama i pisem...Ne znam na sta ce ovo na kraju liciti,pisem sta mi pada na pamet.Uspomene mi same dolaze...valjda je to carolija ove prekrasne noci...
Danas sam sa klincima uzivala,cijeli dan smo zajedno spremali djakonije koje ce se sutra naci na nasem svecano postavljenom stolu.Predvece smo isli u crkvu.Paljenje badnjaka pred crkvom je bilo prekrasno,masa ljudi koja se skupila,pjesma,veselje na sve strane...ma prelijepo...U crkvi je bilo organizovano i pijukanje.Koliko je veselja u tim djecijim okicama...Ma ljubi mama one male ruke sto stiscu one bombone i ljesnjake sto su skupili,pa ih onda smjestaju u dzep od jakne da bi bili na sigurnom.
Badnje vece je proslo savrseno...sa porodicom...uz srecu i osmjehe...Poslije vecere smo odlucili da nazdravimo,pa da svako kaze zdravicu.Moja sestogodisnja T. je rekla:"Zelim srecu i zdravlje i poznatim i nepoznatim."Ma to je bila prava Bozicna zdravica...
Smjestila sam ih u krevet,ali njihove oci su se tako sjajile...prepoznala sam srecu u njima.Prepricavali smo danasnji dan,radovali se sutrasnjem...Odjednom moja T. se rasplakala...dvije suzice,dvije radosnice...Pitala sam je sta joj je,a ona kaze:"Ma placem jer sam sretna...sutra cemo svi biti sretni,pa cemo opet nazdravljati.......i pjevati...cijela porodica..."Dijete je jednostavno bilo prepuno utisaka...
Bozic je za mene stvarno nesto posebno,pa se trudim da i moja djeca ponesu lijepe uspomene iz djetinjstva na Bozic.Oni sada spavaju cvrstim snom i mogu samo da zamislim njihovu radost kada sutra ispod jelke nadju poklone koje sam im pripremila.
Prilicno je kasno,vec bih i ja trebala da idem leci....valja se sutra rano probuditi,pripremiti cesnicu i sve ostalo kako nalazu obicaji...
Dragi moji,vama i vasim porodicama zelim zdravlje,srecu i ljubav...i prije svega cisto srce,mir u dusi...
Neka i vas dotakne Bozicna carolija kao i mene i moju porodicu danas...
Svakog dana se sjetite jedne od dvije najvece Bozje zapovjesti:"Ljubi bliznjega svoga kao samoga sebe"...Bilo bi nam svima mnogo ljepse kada bi nam ova Bozja zapovjest bila stalno na umu...
Kraj godine...31. decembar...poslednji dan u godini...nesto bas ne volim te rijeci-kraj,poslednji...
Sa druge strane tu je 1.janar...novi pocetak...
Valjda bi sada trebala da saberem i oduzmem sve sta mi se u ovoj godini desilo...
Porazi-pobjede...
Usponi-padovi...
Suze-smijeh...
Poraze,padove i suze trudicu se da zaboravim...pamticu ovu godinu po dobru,po smijehu i radosti...po lijepim trenucima provedenim sa svojim najdrazim,sa svojom porodicom...Naravno,pamticu je i po prekrasnim momentima koje sam provela ovdje,na blogu,druzeci se sa vama...Zato,od srca,zelim vam svima srecnu novu 2010. godinu...Da u novu godinu udjete cista srca...da u staroj godini ostavite sve ljutnje,ljubomore...ma sve ono ruzno...Ljubi vas sve vasa Grlica i zeli vam sve najljepse...
